Razgovor s povodom… sa Sašom Pjanićem

Redoviti korisnik naše knjižnice je i Saša Pjanić.
Saša je profesionalni fotograf, putopisac, humanist, zaljubljenik u prirodu avanturističkog duha…Dovoljni razlozi za poželjeti razgovarati s njim.

Za nekog tko iznimno voli putovanja, naravno, vrijeme Covida ne ide u prilog.
Što Saša Pjanić radi, čim se bavi?

Pišem putopis. Zapravo dva. Lockdown, svođenje mogućnosti na mršav izbor i besparica došli su kao naručeni za pacanje u sjećanjima i ispunjavanje praznih kartica pričom. Nedavni potres, u raskošnom nizu nedaća, čisti je višak, ali zbog njega sam se konačno maknuo na koji dan iz Virovitice. Naime, otkako sam se prije 10 mjeseci vratio sa svog zadnjeg putovanja zapadnom Afrikom, gotovo da i nisam izbivao iz nje. Dvaput Zagreb, i neki dan, eto Glina. I to je bilo sve.  A najradije bih da nije bilo razloga za ovo treće. No usud ne bira kao što ni ja nisam birao većinu svojih putovanja. Ona su izabrala mene.
Osim pisanja putopisa koje želim završiti do kraja godine, svakako prije svojeg pedesetog rođendana, bilo je tu još i objavljivanja raznih fotoreportaža u časopisu Meridijani, Putnom časopisu Croatia Airlines,T portalu.
Bio sam angažiran u Udruzi Vika koja je u tegobnoj i sušnoj protekloj godini Virovitici donijela preko dvadesetak kulturnih događaja, od koncerata do književnih večeri u virovitičkom Pubu i zadnje, ali ne manje važno, umjesto u velikom Zagrebu, prošle godine boravio sam često u Malom Zagrebu.
To je inače adresa moje djedovine uz željezničku prugu u Špišić Bukovici (kloparanje vlaka slušam odmalena, pa valjda otud i moja sklonost putovanjima). Vrijeme koje provodim tamo, upotpunjavam radovima u vrtu ili mi moj obiteljski grunt služi kao polazište za česta pješačenja po Bilogori.
I kako sve to podnosim? Dobro.  Čak ni zimu ne mrzim do one mjere do koje je inače mrzim. Mnogi stradalnici u zabačenim selima Zrinske gore koji su u nekoliko minuta ostali bez krova nad glavom veliki su mi uzor i nadahnuće u svemu tome.

Otkrijte nam detalje o putopisima koje pišete!

Prva knjiga, naziva Afrikom u prolazu, govori o mojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike u razdoblju od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life 4 Kids te najvećeg humanitarnog auto relija na svijetu Budapest-Bamako.
Druga koju sam zasad naumio zvati Moja putna sjećanja u doba korone 1990/2020., kako joj samo ime kaže, spaja moje prvo i zadnje putovanje u životu, svime onime što mi je u glavi, srcu, na duši i u fotografskoj arhivi.
E pa, živi bili pa vidjeli! I čitali.
Tko ne vjeruje, evo jednog kratkog inserta iz rukopisa: „ U Kenitri, usred grada, teturavi i nepriseban čovjek zastao je, zadigao galabiju, spustio hlače, čučnuo i olakšao se na pločnik. Pred nama. Nemam fotografiju jer sam zabezeknuto buljio u prizor u nevjerici lakoće čina koji nije baš uobičajen za središte grada koji gotovo da slovi predgrađem Rabata. No imam suputnike, Damira i Icu, koji to mogu potvrditi. Ako sam, pribravši se i pomislio na fotografiranje, vonjavi zapah svježe izmetine sa asfalta podsjetio me da, otkako pišem, slabije potežem kameru. Uz sve te ispuhe spore, gradske vožnje, doista je smrdjelo, a mene i danas još malo peče savjest što sam sve zabilježio samo abecedom…“

Često Vas vidimo u Gradskoj knjižnici, što za Vas znači čitanje i da li ste knjige nosili na svoja putovanja?

Ili putujem ili čitam. Uglavnom. Rijetko kada sa sobom nosim knjige na put.
Ako se to i dogodi, najčešće je zato jer me u jednom trenutku, iz nekog razloga uhvati manija za čitanjem pa onda usput nešto i kupim. Zadnje takvo putno štivo bili su Orwellovi Burmanski dani na engleskom koje sam kupio 2017., naravno u nekadašnjoj Burmi, danas Mjanmaru. Naišao sam na nju na nekom improviziranom štandu uz jedan od 2 200 sačuvanih budističkih hramova u dolini Bagana. Ufurao sam si bio u glavu kako se još na putu, dok su dojmovi bili svježi, moram studiozno posvetiti svoj mogućoj literaturi za neku buduću putopisnu priču. Ili je možda presudila činjenica da je uporna prodavačica govorila odličan engleski i bila jako zgodna. Sjetit ću se sigurno u svojoj drugoj knjizi. Uglavnom, s knjigama ne krećam na putovanja, ali ih zato  s njih uredno dovlačim. I natežem sa službenim osobljem aerodroma zbog overweighta. Oduvijek sam volio čitati. Kao srednjoškolac, fiksirao sam se na, tada sam tako mislio, jako mudar, osobno skovani aksiom koji je zgodno poslužio i u jednoj školskoj zadaći, da ne živim da bih čitao, već čitam da bih živio. Danas nisam više siguran da je to baš tako. Čitam, izmeđuostalog i zato jer pišem. Kada ponestane inspiracije za pisanje, kako mozak ne bi zadrijemao, prešaltam se na čitanje, nakrcam ga svom tom naracijom, frazama, neobičnim kombinacijama riječi, stilistikom, prežvačem po svome i iscijedim u njega dok je još topao. Čitam i zato jer ne gledam televiziju. S godinama, čovjek valjda počne paziti i što jede. Ne paše mi junk food, šećer i konzervansi. Nešto što na nepcu stvara zamaman okus, diže tlak i kolesterol i nabija kalorije, a za pola sata ostavlja depresivnim i praznim. Svježe i integralno, pogotovo ako je iz vrta u Malom Zagrebu, draže mi je. Kada se polisaharidi polako razlažu do glukoze. Tako je i sa gledanjem filmova i čitanjem knjiga. Meni barem. Ova redaljka razloga zbog kojih čitam, koji mi spontano padaju na pamet, mogla bi trajati satima pa mislim da je već iz toga  razvidno da mi čitanje mnogo znači.

Možete li nam otkriti što ste čitali u zadnje vrijeme, što Vas se posebno dojmilo?

Mogu. Sejranović Dnevnik jednog nomada, Ljepši kraj, Boko Život uz svetu rijeku, Durellov Aleksandrijski kvartet, ispočetka jer se više ne sjećam jesam li ikada stigao do zadnjeg toma, Clee, a nisam siguran ni hoći li i ovaj puta stići pa opet krećem s Justine, Olga Tokarczuk Bjeguni, Max Bergholz Nasilje kao generativna sila… ono što sam dočitao do korica u retrospektivi od zadnjih mjesec i pol dana. Plus još ono što sam načeo ili što pak stoji načeto možda i više od pola godine. U pravilu, beletristika, publicistika i putopisi istovremeno. Predjelo, glavno jelo s prilogom, salatom, pićem i desert. Ili umjesto deserta kava.

Usporedo s različitim profesionalnim angažmanima, poglavito u turizmu i hotelijerstvu, fotografijom i tekstom pratite svoja putovanja Azijom, Afrikom i Europom. Da li Vam je moguće odrediti što Vam je ipak malo draže: fotografiranje ili pisanje?

Ne znam. Prije samo pet godina bez krzmanja bih rekao fotografija. Treba valjda proći još vremena da bih mogao odgovoriti na to pitanje. U svakom slučaji, vlastita ocjena je da sam bolji fotograf nego spisatelj. Ili, drugim riječima, smatram se još uvijek fotografom, a ne spisateljem. Ne polazim od toga da fotografija govori tisuću riječi. Jer ne govori. To jest, fotografija je potpuno drugačiji medij od literature, a ova notorna uzrečica nesvjesno devalvira snagu pisane riječi, čak pomalo i obezvrjeđuje spisateljski trud, a fotografiju svodi na stereotipni klik. Opet ću se vratiti usporedbi s hranom. Fotografija je po učinku junk food još veći od filma. Ako na promatrača ne djeluje u roku 5 sekundi, onda je prosječna. Ona ne trpi dodatna pojašnjenja. Fotografija je ukradeni trenutak nabijen emocijom i vještom kompozicijom. Dodatnim podtekstom može se obogatiti ili oskvrnuti, i ona i događaj ili motiv kojeg prikazuje. Za desetak minuta prosječan promatrač više je ni ne pamti.
 S tekstom, čak i ako je riječ o kraćoj priči, potpuno je drugačije. Razgrađuje se polagano, bez glikogenskog šoka, a često se u svoj punini doživi tek na zadnjih nekoliko stranica. Izazovno mi je eksperimentirati s jednim i s drugim baš iz razloga što se radi o dijametralno različitim medijima. Zato volim formu foto reportaže. Svirati i bubnjeve i glasovir istovremeno.

Za putopisnu reportažu Pedalom po Bilogori – Ljepota slobodnog spusta, objavljenu u časopisu Croatia Airlines 2016., kao autor teksta i fotografija, dobili ste nagradu Grand prix Marko Polo za najbolju turističku reportažu.
Ista je od prošle školske godine uvrštena u udžbenike hrvatskog jezika za prvi razred srednje škole.
  Koliko je trajalo ciklo putovanje po Bilogori? Vaši dojmovi?

Traje od sedmog razreda osnovne škole do trenutka kada je reportaža objavljena u Putnom časopisu Croatia Airlines jer mi se baš tada raspao moj zadnji bicikl pa odonda pješačim po Bilogori. Koga zanima, a ima svježeg prvašića srednjoškolca, neka zaviri u udžbenik hrvatskog jezika dok ja ne pokrenem neki blog i sve to objavim na njemu. Obožavam Bilogoru, čega sam postao svjestan tek pred koju godinu. Tako je i nastala ta priča.

Bilogora-osobna povezanost ili nešto drugo?

Definitivno ovo prvo. Odrastao sam takoreći uz Bilogoru.
 I kao rođeni Virovitičan čiji je djed, Vjekoslav Bikeš svoj pčelinjak imao podno Bilogore, u Špišić Bukovici i kao netko tko je 14 godina živio u Bjelovaru, s njezine druge strane. U sedmom razredu osnovne škole skužio sam da se baki i djedu u Viroviticu može i biciklom pa odonda trasiram razne puteve preko i oko Bilogore. Do srednje škole koju sam pohađao u Bjelovaru, upoznao sam je već dobro i s prisojne i s osojne strane. Ima valjda nešto i u genima koje sam očito naslijedio od svog pradjeda Franje Piršla, šumarskog manipulanta u Drachovu poduzeću koji je prije jednog stoljeća iz Gorskog kotara doselio u Jasenik kod Špišić Bukovice.  Dakle, na Bilogoru, u šumu u kojoj ga je bilo više nego kod kuće. Kasnije je preselio u Mali Zagreb, uz prugu, preko puta željezničke postaje Špišić Bukovica.

Što Vam znači nagrada koju ste primili?

Za nagradu je uvelike zaslužna gospođa Jasna Vaniček-Fila na čiji sam nagovor 2016. godine poslao svoju fotoreportažu Pedalom po Bilogori na FIJETov natječaj. Vijest o nagradi dočekala me sredinom prosinca u Bangkoku, kada sam upravo započeo jedno svoje nedavno putovanje Jugoistočnom Azijom. Iskreno, bio sam jako uzbuđen i sretan zbog toga kao potpuni outsider i anonimac  u svijetu reportaža i putopisanja. Najviše od svega značilo mi je što to netko čita i čitanjem očito dobro prihvaća. To mi je najveći podstrek za daljnje pisanje.

Vaši planovi u 2021. godini?

Završiti knjigu, barem jednu. Koronu sam ionako prebolio, a putovanja, kao što rekoh, uvijek su birala mene. Ako negdje i zapalim, znat će se na mojoj FB stranici Saša Pjanić, fotograf, putopisac. U glavi mi se roje ideje za razne buduće putopise. Imam u vidu i jedan konkretan i to po Hrvatskoj, da ne kažem našoj široj okolici s ciljem da dokažem da i ono što nam je pod nosom može biti egzotično, otkačeno, ludo, zanimljivo i nevjerojatno. No, zasada neka to ostane tajna. I naravno, neprestano nadotakati pogonsko gorivo iz vaše knjižnice i moje kućne biblioteke.

Drago nam je, mi ćemo nastojati da i dalje „pogonskog goriva“ ima u izobilju u našoj knjižnici. Saša, hvala lijepa na razgovoru. Želimo Vam svako dobro i uspjeh u radu.

Intervju pripremila Nela Krznarić