Dalibor Talajić: La Molnar

Dalibor Talajić: La Molnar

Priča o Ljiljani Molnar Talajić; Autorica biografije i urednica – Jagoda Martinčević.
I u svjetskim razmjerima vrlo su rijetke obitelji koje su, poput obitelji Talajić, zadivile svijet na više područja umjetničkog djelovanja. Ljiljana Molnar-Talajić bila je operna pjevačica koja je stekla slavu na pozornicama najuglednijih svjetskih opernih kuća, govorili su joj da je sopran kakav je Verdi mogao samo poželjeti, za ulogu Cio Cio San u Puccinijevoj Madame Butterfly nagrađena je u Japanu, njezine nastupe pratile su ovacije u Bečkoj državnoj operi i Metropolitanu, a smiraj operne karijere dočekala je kao glazbena pedagoginja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je odgojila naraštaje mladih glazbenika. Sin Ljiljane Molnar Talajić, Dalibor Talajić, također akademski glazbenik, crtač je koji crta najpopularnije stripove američke kuće Marvel, jedne od dva najveća izdavača stripova u svijetu. Uz glazbenički i crtački talent, Dalibor Talajić dokazao je i svoj spisateljski dar knjigom “Most ponad burne rijeke”, u kojoj je opisao svoje iskustvo oca dječaka s poremećajem autističnog spektra i njome promijenio odnos medija prema roditeljima autistične djece.
Zacijelo još rjeđe od najviših umjetničkih dosega Ljiljane Molnar Talajić i Dalibora Talajića, obiteljske su biografije u kojima članovi obitelji iz blizine prikazuju umjetnički život svjetskih velikana. Osam godina nakon što je Ljiljana Molnar Talajić preminula, Dalibor Talajjić počeo je, naime, zapisivati sjećanja, utiske, uspomene svoga odrastanja i života sa slavnom majkom. Nastala je jedinstvena serija bilješki kroz koju upoznajemo život jedne od najvećih svjetskih opernih diva i visoke umjetničke i humane vrijednosti koje je njegovala i koje je usadila svome sinu.
“Roditelje valja snimati za života. Govorena riječ je zapravo ono što nas definira. Daje intonaciju tekstu. Riječi tako bivaju tople, bivaju tužne, radosne, grube, brižne. Bivaju životne. Snimljen glas usmjeren nama, stvarna bi bila i točna uspomena na roditelje. Sve ostalo nužno blijedi,” piše Dalibor Talajić o svojoj majci. “Moju majku su snimili drugi. Ne za mene, već za sve. I kad se nije obraćala meni, već svima.
Ipak, snimljena je. Ne ono što bih ja htio, no ni itko drugi. Snimljeno je ono najbolje od nje.” U svojim bilješkama o majci Dalibor Talajić istražuje koliko je bitno sve ono ostalo, kolika je sentimentalna vrijednost onog dijela života velike umjetnice koji su mogli vidjeti I doživjeti samo njezini najbliži. Zahvaljujući njegovim crticama upoznajemo jednostavnost, duhovitost, neposrednost i čovjekoljublje velike operne dive, koja je bila duboko svjesna svog velikog talenta i svog umjetničkog poslanja, ali i velikodušna u priređivanju jedinstvenih umjetničkih doživljaja najbližima i prijateljima. Dalibor Talajić opisuje epizode iz kojih doznajemo zašto je velika operna diva, pored princa Reinera i princeze Grace od Monaca, kleknula samo ispred Marije Callas; koju je pjesmu pjevala na nagovor Maestra Pavla Dešpalja; kakav je noćni koncert u režiji Drage Putnikovića priredila nasred tribunjskog zaljeva; koju je uspavanku velika La Molnar telefonski pjevala svom sinu i kakav je bio njegov Božić dok je mama bila na turneji… Bilješke su to o svjetskim opernim pozornicama posljednjih desetljeća 20. stoljeća, o slavnim imenima svjetske operne scene, o svijetu opere iza zastora, o obiteljskom životu velikih umjetnika koje odlikuje predana marljivost, jednostavnost i suosjećajnost.
Impresije Dalibora Talajića upotpunjuje dokumentarna biografija koju je rekonstruirala i napisala Jagoda Martinčević, glazbena kritičarka i osobna prijateljica velike La Molnar.
Biografija velike La Molnar započela je njezim rođenjem 30. prosinca 1937. u Bosanskom Brodu, u obitelji oca željezničara Ivana podrijetlom iz Gorskog Kotara i majke Marije rodom iz Podsuseda. S 13 i pol godina upisala je teoretsko-nastavnički program na glazbenoj školi u Sarajevu, a učila je svirati glasovir i flautu. Nakon mukotrpne dvije godine, na prijemnom ispitu za Akademiju bila je odbijena kao „uništeni glas“. Za sljedeći prijemni ispit pripremala ju je glazbena pedagoginja Bruna Špiler, zahvaljujući čijem je znanju i podršci Ljiljana Molnar uspjela položiti prijemni ispit i sljedeće godine dobiti stipendiju. Godine 1960. debitirala je u Sarajevskoj operi kao Mozartova Grofica i dobila angažman koji je trajao 15 godina, piše Jagoda Martinčević.
Prvu audiciju u njujorškoj Metropolitan operi koju joj je 1965. godine ponudio menadžer William Steiner odbila je jer je tek uselila u novi stan. Tri godine kasnije Steiner joj je organizirao audiciju u Dubrovniku pred Zubinom Mehtom koji joj je odmah ponudio nekoliko predstava Aide na festivalu Maggio musicale fiorentino već sljedeće 1969. godine. Neplanirano, na festivalu se dogodio i njezin prvi Requiem G. Verdija: naučila je zahtjevnu sopransku dionicu u dva tjedna! Bio je prvi u nizu koji će joj poput Aide obilježiti dvanaestogodišnju karijeru kojom je osvojila svijet. Jagoda Martinčević zapaža kako je od 1973. započeo veliki tour de force Ljiljane Molnar Talajić: najprije milanska Scala, 1974. Verona, 1975. Covent Garden, a 1976. Metropolitan! U četiri najveće kuće više puta se vraćala kao Aida – u Metu ih je pjevala 18, u Veroni 14, u Beču 11, u Scali pet, u Covent Gardenu šest. Marija Barbieri u tekstu objavljenom na portalu Opera.hr 2019. istaknula je: „U trolistu svjetski poznatih hrvatskih interpretkinja Aide, koji je činila s Dragicom Martinis i Zinkom Kunc Milanov jedino ju je ona pjevala u sve te četiri operne kuće kao i u Areni u Veroni“. U Bečkoj državnoj operi gostovala je punih 12 godina, tumačila je šest likova i ostvarila 58 nastupa.
Jagoda Martinčević piše: “Onaj tko je samo jednom čuo Ljiljanin Libera me, Domine… posljednji zaziv milosti Verdijeve glazbe, nikad neće zaboraviti taj sopran usrdnosti, vjere, nade… U kolumni koju je 25. svibnja 2020. u Večernjem listu napisao novinar Denis Derk uz najavu Hrvatske pošte koja će u svojoj ediciji Zaslužnih Hrvata počasnu marku 2021. dodijeliti našoj umjetnici, lijepa je i točna misao – A ako je netko molio svojim glasom, onda je to bila Ljiljana Molnar Talajić.”
Jedinstvena priča o opernoj divi koja nosi titulu posljednjeg velikog verdijanskog soprana opremljena je fotografijama slavne Liliane iz dokumentacije obitelji Talajić te iz arhiva Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, opernih i medijskih kuća.
Knjiga sadrži sažetak na engleskom jeziku i karticu na kojoj je kôd sa zvučnim zapisima najpoznatijih arija u izvedbi slavne La Molnar – Verdijevih, Mozartovih, Puccinijevih i Bellinijevih. Kartica sa zvučnim zapisima sadrži repertoar dvostrukog CD-a Ljiljane Molnar Talajić, koji je diskografska kuća Croatia Records ove godine objavila u ediciji “Veliki hrvatski interpreti”.
Sandra Pocrnić Mlakar

O NJIMA SE PRIČA
Igor Mandić, najslavniji, najzabranjivaniji i najosporavaniji književni kritičar izazvao je kontroverze tek što je u Jutarnjem listu počeo pisati kolumnu “Zub kritike”. Na jednu od njegovih kolumni autorice feminističkog portala “Vox Feminae” odgovorile su naslovom “Truli zub kritike”, ali sudeći po mnoštvu reakcija koje je izazvao, i za knjigu i za književnost bilo bi bolje da je za Mandića u svim proteklim desetljećima bilo mjesta u medijima. Tijekom svoje karijere, naime, višekratno je ponavljao kako piše da bi se čitalo, a te se krilatice drži i u svojim osamdesetim godinama.

Marko Gregur, koprivnički književnik, osvojio je književnu nagradu Fric svojim romanom “Vošicki” koji je proglašen najboljom knjigom fikcijske proze u prošloj godini. Marko Gregur privukao je pažnju 2017. godine romanom “Kak je zgorel presvetli Trumbetassicz”, duhovitom povijesno-političkom satirom u kojoj opisuje izbore u 17. stoljeću. I u romanu “Vošicki” Gregur se lokalpatriotski bavi zavičajem, ovaj put kroz životopis koprivničkog knjižara, novinara i izdavača Vinka Vošickog koji je u prvoj polovici 20. stoljeća objavljivao Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krležu.