Razgovor s povodom… sa Sandrom Pocrnić Mlakar

Profesorica psihologije, dugogodišnja novinarka s bogatim iskustvom u nakladništvu, vlasnica tvrtke za izdavaštvo, trgovinu i medijska istraživanja Beletra d.o.o., usudim se reći najpoznatija „Virovitičanka u Zagrebu“, nepopravljiva mikešnostalgičarka…

Draga Sandra, Virovitica je Vaš grad djetinjstva i mladosti, neprekinute veze s prijateljima, česti dolasci u Viroviticu, pratite virovitičke aktualnosti… Što najviše volite u svom gradu; prirodu, znamenitosti, prijatelje ili nešto drugo? Što ste „ponijeli“ iz Virovitice? Čega se rado sjećate?
Iz Virovitice sam ponijela edukaciju u osnovnoj, srednjoj i muzičkoj školi, pravila ponašanja u društvu, miris bora i prskalica na Božić, kuharske recepte i rodbinske, ljubavne i prijateljske veze koje su kasnije bile temelj za sva kasnija prijateljstva, zaljubljivanja i životne odluke. Drago mi je da mnogi Virovitičani cijene takve uspomene. Kad sam prije gotovo 20 godina prvi put došla u Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu začudila sam se vedrini i raspoloženju koje povezuje te ljude koji su iz Virovitice otišli i prije mog rođenja. Raspitivali su se za poznate, znali su mog djeda Nikolu, sjećali se mog oca Franje i njegovog nadimka Baja, naravno da me je to oduševilo. Virovitičani u Zagrebu zapravo su me učvrstili u mom uvjerenju da nam je rodni grad dao nešto što možemo nositi kroz život i razvijati kroz bavljenje kulturom i održavanjem kriterija koje smo u svom gradu stekli.

Pisali ste kolumne Rat spolova, Drage moje – Dragi naš, Virovitičanka u Zagrebu i Novinska sapunica. Za knjigu kolumni Virovitičanka u Zagrebu – vodič za mlade objavljenu 2007. godine možemo reći da je originalni „virovitički proizvod“ (autorica, teme, nakladnik, ilustrator naslovnice). Nakon vremenskog odmaka postoji li nešto o čemu biste rado pisali u Vodiču?
Pisala bih i dalje o sličnim, svakodnevnim stvarima i događanjima, ali kolumne su plod dokolice, nastajale su u vrijeme kad mi je preostajalo još energije i vremena nakon redovitog posla u Vjesniku, Doktoru u kući, u Vivi i u Lideru. A i bila sam i nešto mlađa i poletnija. Danas sam poduzetnica, već četvrtu godinu radim sama. Za svoje projekte na natječajima za Poduzetništvo u kulturi nisam još dobila potporu za širenje tvrtke, a ni otkup mojih naslova nije čest. Svu svoju kreativnost i vrijeme investiram u Beletru, što je dosta zahtjevno, osobito u ovako krizno vrijeme. Moj izbor je raditi samo s domaćim autorima, jer procjenjujem da je dovoljno, štoviše previše, prijevoda na našem tržištu, dok neki vrlo dobri naši pisci ostaju neobjavljeni i neprepoznati. Djelomično sam, dakle, sama kriva što sam sada zatrpana poslom i ne stignem pisati kolumne, ali trenutno jedino takav posao za mene ima smisla.

U siječnju prošle godine u našoj knjižnici bili ste moderatorica na predstavljanju knjige Tajkunova kći, autorice Dragane R. Tafre, koju je objavila Vaša Beletra. Književni prvijenac pulske autorice Večernji list je svrstao u jedan od deset najboljih domaćih romana prošle godine, a u kategoriji najčitanijih knjiga iz hrvatske književnosti u protekloj godini u našoj knjižnici, Tajkunova kći osvojila je prvo mjesto. Osim dakako izvrsnog romana, može li to biti dokaz da dobro poznajete „književno bilo“ Virovitičana?
To poznavanje je zapravo rezultat moga školovanja i profesionalnog razvoja, a opisala sam ga u knjizi Virovitičanka u Zagrebu. Dvadeset godina učila sam u doista dobrim novinskim redakcijama, nakon toga radila sam gotovo deset godina u redakciji vrlo jakog nakladnika i mislim da dobro poznajem hrvatsku široku publiku. I to je jedan od razloga što sam se usudila osnovati svoju tvrtku.
A povjerenje Virovitičana nije od jučer – kad sam u Profilu objavila Tkanje života, dosad najtiražniju hrvatsku knjigu, prvu promociju napravili smo prof. Vladimir Kolesarić i ja u Virovitici, na Tjednu psihologije. Došla sam u Viroviticu i s Dragicom Barbarić, kojoj sam u Profilu također objavila hit Pobijedite depresiju kognitivno-bihevioralnim tehnikama. Nakon Profila, dovela sam Ljubicu Uvodić-Vranić i Leu Brezar. Superjunakinje Lee Brezar bile su također najčitanija knjiga u virovitičkoj knjižnici. Tako da s jedne strane znam što treba publici, a s druge strane Virovitičani imaju povjerenja u mene i prate što radim.

Jednom prigodom ste rekli da Vam je izazov razvijati domaće autore i ostvarivati njihove potencijale. Volite pronalaziti autore koji nikada ranije nisu objavili knjigu, a imaju velik razvojni potencijal. Uspješni ste u tome.
Afirmirani autor stvara se tako da se pronađe autor i zatim se afirmira – to je posao izdavača. Kod nas je u nakladništvu nastao zastoj u tom procesu, jer su izdavači na tržištu i svi bi htjeli već gotov proizvod – autora čije će se knjige grabiti s polica. Sa stranim prijevodima to imaju jer se strani naslovi voze na velikom inozemnom marketingu. S afirmiranim domaćim autorima to također imaju, ali novi autor zahtijeva više vremena i energije s puno slabijim financijskim rezultatom. Ja si to ulaganje mogu dopustiti. U Beletri sam nastavila objavljivati priručnike kolega psihologa, kao što je Sandro Kraljević, čija je knjiga Kako preživjeti u suvremenoj džungli bila Beletrina najprodavanija knjiga u kriznoj 2020. godini. Objavljujem i knjige stručnjaka drugih profila koji imaju odgovore na krizu, kao što je ekonomistica i coach Mirta Fraisman Čobanov, koja je napisala knjigu o emocionalno inteligentnom vođenju Kako voditi sebe i druge. U krizi je jednako korisna i ispovjedna proza mudrih, promišljenih pisaca koji imaju iskrenu potrebu svoje spoznaje podijeliti s drugima, kao što je mladi Jan Bolić. Njegova je knjiga Život koji želiš živjeti dosad najbrže prodavana Beletrina knjiga, a objavljena je u prosincu. U beletristici izdajem žanrove, krimiće i ljubiće, koje inače u Hrvatsku uvozimo na tone, iako gotovo dva stoljeća nakon Šenoe i gotovo stoljeće nakon Zagorke, u doba Interneta, imamo pisce koji znaju pisati žanrove s nama poznatim, domaćim kontekstom i duhu naših običaja i načina razmišljanja.

Rekli ste da je Vaš moto: „Formuliranjem misli i ideja na materinjem jeziku oblikujemo svoju budućnost i osvjetljavamo svoju prošlost. Vlastite vrijednosti ne mogu se uvesti, već se trebaju njegovati i razvijati. Po Vašem mišljenju, kako se oduprijeti „amerikanizaciji“ hrvatskoga jezika i je li to potrebno?
Je li potrebno ovisi o tome kako zamišljamo svoj budući razvoj i gdje želimo biti za 50 ili 100 godina. Ako šaljemo djecu van, gasimo industriju i praznimo sela i gradove, onda doista nije potrebno održavati vlastiti jezik. Mi današnji ćemo poumirati, a dvojica Hrvata koji će se 2121. godine negdje sresti moći će sporazumjeti i na engleskom ili bilo kojem drugom jeziku. Jeziku je svejedno. Lijepo je to formulirao autorski trojac koji je pod tim naslovom objavio znanstvenu studiju o jeziku i uzburkao duhove. Samo o nama ovisi trebamo li čuvati Matoševu ili Ujevićevu riječ, hoćemo li pamtiti stih Grigora Viteza i učiti Enesa Kiševića. Isto vrijedi i šire – trebamo li razumjeti što je pisao Branko Ćopić i pjevao Đorđe Balašević? Ako ne, ima jezika, danas ih je lako naučiti.

Vaš savjet kako za čitanje izabrati knjigu „onu pravu“? Postoji li model za odabir?
Knjiga je osobni rast. Biramo knjigu koja je naša ideja o nama budućima. Čitamo ono što čita grupa kojoj želimo pripadati, kako bismo s tom grupom mogli komunicirati. Zato treba naučiti izabrati svoju knjigu koja će nas nadahnuti za taj rast, u kojoj ćemo naći svijet sličan onome koji zamišljamo ili pak koja će nas upoznati sa svjetovima koje drugi zamišljaju. Kako samostalno birati knjige u kojima ćemo naći zabavu i cjeloživotnu edukaciju trebali bismo naučiti negdje do završetka školovanja, što nije lako u eri multimedije. U oceanu sadržaja mediji bi trebali podržati kolektivni razvoj informacijom, preporukom i prikazom, ali, nažalost, mainstream već predugo gubi vrijeme na senzacionalizam. Dok se mediji ne fokusiraju, možemo se držati savjeta Alis Marić koja kaže – nemojte čitati knjige koje vam se ne sviđaju!

Knjižnice Vam puno znače. U jednoj od Vaših kolumni napisali ste da ste studij psihologije izabrali na temelju prekopavanja po virovitičkoj gradskoj knjižnici, jer ste otprilike u drugom srednje zaključili da najradije posuđujete knjige iz tog područja. Knjižnice nekad i sada?
Knjižnice su multimedijski centri. Bile su to i u davno doba skriptorija i prije 50 godina kad smo čitali knjige iz biblioteke Hit koje je objavljivao Zlatko Crnković, kao i početkom 21. stoljeća kad se uvodio internet. Mijenja se samo tehnologija. Knjižnica nas povezuje s kolektivnim znanjem, upoznaje nas s prošlošću i priprema za budućnost jer ćemo u knjižnici naći ideje i rješenja koja ćemo sutra trebati primijeniti na emocionalnoj ili racionalnoj razini.

Od nedavno ste vanjska suradnica Gradske knjižnice i čitaonice, drago mi jer dugo godina surađujemo s Vama, ali ovaj put je nešto posebno. Molim Vas, Vi čitateljima otkrijte o čemu se zapravo radi?
Obradovala me je ponuda virovitičke Gradske knjižnice i čitaonice da redovito predstavljam Beletrine knjige. Puno pišem o knjigama i surađujem s brojnim portalima, rado ću Virovitičanima javljati što radim. Jer tržište je prepuno noviteta, a istodobno nije lako pronaći informaciju o novim knjigama. Naravno da sam pripremala projekte novina i web stranica koje bi se ozbiljno i žurnalistički bavile knjigama – što znači popratiti knjigu najavom, intervjuom s autorom, osvrtom na promociju i prikazom knjige ili kritikom – ali javni sektor zasad za to nema sluha, a privatni u tome ne vidi interes. Zato je svako sustavno medijsko bavljenje knjigom dobrodošlo. I još jedna virovitička uspomena. U Virovitici na FraMaFu festivalu 2016. godine prodavala sam ispred Gradske knjižnice knjige raznih izdavača, jer tada još nisam imala svoja izdanja. Goran Božanić tada mi je rekao kako bi bilo izvrsno kad bih mogla u Viroviticu češće donositi vijesti o novim knjigama. I eto nas! Još jedan detalj kod ovog prisjećanja. Tada su Viroviticu prvi i jedini put posjetili feralovci Predrag Lucić i Boris Dežulović. Predrag Lucić je u međuvremenu umro. Poanta je – nemamo vremena za gubljenje!

Pod utjecajem novonastalih okolnosti većina knjižničnih sadržaja i programa premještena je u virtualni prostor. I u našoj knjižnici omogućena je posudba i čitanje e-knjige iz udobnosti dnevnog boravka. Smatrate li da će u budućnosti e-knjiga zauzeti primat nad tiskanom knjigom?
Znamo primjer iz Fahrenheita 451, gdje su u sf-svijetu koji spaljuje knjige osviješteni čitatelji sami postajali knjige učeći ih napamet. Medij je, dakle, nebitan – knjigu čitamo zbog sadržaja. Bilo bi dobro da, dok smo trodimenzionalni, čitamo trodimenzionalne knjige koje se listaju. Ali tko zna kako će izgledati budućnost i koliko će biti papira, kako će se papir reciklirati i koliko će biti šuma, hladovine i kisika. Knjiga je zatvorena cjelina sa svojom strukturom, početkom i završetkom, koja na apstraktnoj razini opisuje dio našeg svijeta, zamišljenog ili stvarnog. Urednike u nakladništvu e-knjige ničim ne ugrožavaju – opet treba strukturirati sadržaj i pregledno ga prezentirati čitatelju. Da bismo to učinili, naravno da primjenjujemo ono što smo naučili na papiru. U kojem mediju ćemo međusobno razmjenjivati dijelove svojih svjetova manje je bitno, važno je znati trebamo li ih i zašto.

Aktivni ste u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. Recite nam nešto o tome.
Na promociji Kronike Zavičajnog društva urednik Mirko Kovačević je, govoreći o dva desetljeća sastanaka Zavičajnog društva, rekao – nismo odustajali. Nastojat ćemo i dalje ne odustajati i održati Društvo jer to ovisi samo o nama. Sadašnjeg predsjednika Nevena Petrovića i mene nazvali su pomlatkom Zavičajnog, jer nasljeđujemo prvu generaciju osnivača. Nastavljamo dalje održavati postavljene kriterije u izboru kulturnih sadržaja i praćenju virovitičkih događanja, a začetnici su nam pokazali što znači kontinuitet. Jedva čekamo da nam korona dopusti nove sastanke i nadamo se da ćemo sadržajima koje pratimo privući mlade, tako da će se s vremenom pojaviti i naši nasljednici.

Čestitamo Društvu na objavljenoj Kronici Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu 1999.- 2019.
Sandra, hvala Vam na razgovoru. Pratit ćemo Vašu rubriku na mrežnoj i Facebook stranici, radujemo se novim naslovima i druženjima na književnim večerima u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica.

Intervju pripremila Nela Krznarić