Novo u Beletrafici!

Branka Erdelji Štivić: Starenje za početnike

Roman “Starenje za početnike” bio je iznenađenje za sve, a najviše za autoricu Branku Erdelji Štivić. Publika je roman odlično prihvatila i vrlo brzo rasprodano je cijelo prvo izdanje. Roman je uredila Milena Benini, godinu dana prije svoje prerane smrti.
Prvijenac Branke Erdelji-Štivić „Starenje za početnike“ finog je tkanja sličnog romanima Frannçoise Sagan – intimu glavne junakinje upoznajemo kroz njezine osjećaje, bez drastičnih udaraca sudbine i patetike. Sam život je dovoljno izazovan, a punoću mu daju obiteljska okupljanja i višedesetljetna prijateljstva stvarajući širok raspon osjećaja, od strasti i zaljubljenosti, preko odanosti do razočaranja i ponovnog stjecanja povjerenja. Stoga starenje u ovom romanu od početničkog postaje majstorsko – ono ne znači reduciranje emocionalnog života, već osvještavanje cjelovitosti kreativnog duha otpornog na vrijeme. Pritom je simbol bezvremenskog stvaralačkog impulsa veliki Zlatko Bourek, čije je djelo emocionalni pokretač u životima „obje“ glavne junakinje.
Pisan u dosjetljivoj formi u kojoj se u klasičnu naraciju integriraju dramske scene, roman Branke Erdelji-Štivić ima i naglašenu društvenu komponentu koja se pojavljuje na dvije razine. Na prvoj razini to je aktualna, a rijetko opisivana kriza prelaska iz srednje u stariju dob, koja se u ovom romanu kreativno rješava. Na drugoj razini, roman opisuje stabilne građanske vrijednosti dobrostojeće obitelji koje se prenose s jednog naraštaja na drugi, uz odricanja, edukaciju i požrtvovno ostvarivanje visokih ambicija.
Dvije glavne junakinje na naslovnici je prikazala primadona hrvatskog stripa Helena Klakočar.
Branka Erdelji-Štivić rođena je 1951. godine u Slavonskom Brodu, gdje je kratko živjela, ali uvijek se rado vraćala svojim korijenima. U Zagrebu je proživjela djetinjstvo i mladost, a svoju zrelu dob s obitelji u Koprivnici. Zadnje radno desetljeće, kao i ulazak u dob koju zovemo treća ili zlatna, provodi u Zagrebu. Po zanimanju je liječnica, profesionalno je bila posvećena medicini školskog uzrasta i adolescencije, potom obiteljskoj medicini, a na koncu i kreiranju proizvoda dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.
Roman “Starenje za početnike” nastao je nakon umirovljenja, a dorađen je u razgovorima na radionicama kreativnog pisanja neprežaljene Milene Benini, spisateljice, prevoditeljice i teoretičarke medija.

Milena Benini: Sve što se ne smije, prikaz

Zaustavite starenje. Sakrijte znakove starenja. Pomladite kožu, kosu, zube. Živimo u svijetu u kojem se mladost glorificira, a starost demonizira. Davno su prošla vremena kad je starost bila doba poštovanja, kad se starijima odlazilo po savjet, razgovor, razumijevanje. U današnje doba starost je strašna. Valja je pod svaku cijenu izbjeći, ili bar, koliko je moguće, sakriti.
Pogotovo ako ste žensko: jedno nedavno istraživanje pokazalo je kako muške zvijezde – Harrison Ford, Johnny Depp, George Clooney – bez ikakvog problema dobivaju uloge romantičnih ljepotana i nakon što prijeđu pedesetu ili šezdesetu. Istovremeno, glumice se smatra prestarima za takve uloge čim prijeđu tridesetu. Mogli bismo odmahnuti rukom i reći “ah, ma to je Hollywood”, ali holivudske su slike toliko sveprisutne da ih ne smijemo zanemariti: nikome nije čudno kad pedesetogodišnji Tom Cruise zavodi djevojku kojoj još nije ni trideset; obrnuta situacija, čak i kad se dogodi (što je rijetkost), predstavlja se kao komedija jer, zaboga, žena koja prijeđe pedesetu ne može biti privlačna, a ona koja prijeđe šezdesetu ne bi se trebala ni vidjeti.
Stvari postaju još strašnije ako takva, ne više mlada, žena ima i neki neovisan, vlastiti unutarnji život: dok nam popularna kultura još tu i tamo priznaje i prikazuje bake (koje se brinu za unuke) ili majke (koje tu i tamo dohranjuju ili naprosto gnjave odraslu djecu), žene zrelih godina koje ne postoje samo za druge gotovo su nezamislive. Ako se i pojave, njihove priče moraju biti tužne, ozbiljne, zastrašujući moraliteti koji prikazuju ispraznost takvog postojanja i/ili socioekonomske poteškoće s kakvima se takva žena nužno mora susresti.
Branka Erdelji u svome romanu pak svjesno i namjerno ide u posve suprotnom smjeru. Pruža nam sliku žene u dobi za mirovinu koja ima vlastito mišljenje (ah!), unutarnji život (oh!) i, usprkos poteškoćama i obiteljskim odnosima, zadržava smisao za humor. Opuštenim, razgovornim stilom koji nam ostavlja dojam kao da sjedimo na kavi s prijateljicom, pripovijeda nam priču koju svi trebamo čuti, bez obzira na rod i godine. Priču o ženi koja zna da život ne završava u tridesetoj, i koja je svjesna da, koliko god voljeli svoju djecu, supružnike, prijatelje, ponekad jednostavno moramo malo ostati sami da bismo si mogli posložiti stvari u glavi.
Lagan i razigran, zabavan i ozbiljan, ovaj roman tako čini tako sve same stvari koje se ne smije činiti – i to radi izvrsno, dokazujući još jednom da sa ženama koje su prešle pedesetu itekako treba kako računati.
Milena Benini, proljeće 2019.

Starenje za početnike, odlomak
„Heeeej, heeej!“ čujem Rajkin glas koji me doziva na peronu kolodvora u Koprivnici. Čujem i okrećem se oko sebe, ali ju ne vidim. Napokon izroni iz grupe od troje ljudi u svojoj legendarnoj crvenoj opravi na kopčanje, s balonerom preko ruke. Tko zna koja joj je ovo po redu takva ili slična haljina. Uvijek ima u bar jednu ormaru, još od studentskih dana.
Čovjek bi pomislio da se radi o nekom velikom kolodvoru, što nije slučaj. Možda su mi malo zasmetale sunčane naočale na natkrivenom peronu bez sunca, ali koga briga. Zagrlimo se kroz smijeh, bez riječi. Privučemo tim smijehom i pokoji znatiželjni pogled, ali kao što već rekoh, koga briga.
Gore na brijegu sve pomno razgleda i kaže:
„Nije ti loše ovdje. Dobro si ti to skombinirala. Budeš mi dala ključ, možda mi zatreba“, gleda me svojim pametnim umornim očima. Neobavezni razgovori nam nisu nikad baš išli, previše smo bliske i predobro se znamo. Rajka je jako iscrpljena. Činjenica je da tako i izgleda. Lice joj je sivo, umorno i neveselo.
„Pričaj“, kažem joj, stavljajući na stolić kiflice, tvrdi sir, pivo i vodu.
Sjednemo u platnene stolce.
„Ma ne znam odakle da počnem“, govori kroz usiljeni osmijeh. „Osim toga, došla sam tebe čuti.“
„Ne brini“, kažem. „Imamo cijeli dan, stići ćemo i do mene.“
„Zapravo sam iz dežurstva, nenadano sam morala zamijeniti kolegu.“
„Pa zašto?“
„Pusti, duga priča.“
„Čekaj, pa ja sam mislila da ti više ne moraš dežurati.“
„Ne moram, a kaj da radim kad nema ljudi, jednostavno nas je premalo. Nema pomoći. Dođu mladi, specijaliziraju i onda zbrišu u Zagreb. Uostalom, znaš kak’ to ide, tako da na kraju moram uzeti najmanje četiri-pet dežurstava mjesečno, što mi je već teško. Stalno se nadam da se to ne vidi. Valjda je to starenje, nema kaj drugo biti. Ha-ha! A ljudi mi govore da se dobro držim!“
„Laskavci“, dodajem. Smijemo se.
„Ne, oprosti, nisam mislila da se ne držiš dobro, nego…“
„Ma daj, molim te, nemoj se ukopavati, sve ok, jasno je. Umorna sam ko pas, ali…“
„Pa dobro, kad se povlačiš? Imaš već odluku? Ili?“
„Pa imam, ali nekak’ nisam baš spremna, a zbog deficita kadrova, ravnatelj će mi rado još produžiti… Zdrava sam, imam nešto iskustva, osim toga ne vidim da su ovi oko mene bolji u poslu, dapače. Da ne budemo lažno skromni.“
Rajka pije pivo. Okreće čašu u ruci poput nekog stručnjaka koji procjenjuje kvalitetu, škilji na jedno oko. Razmišlja.
„Daj mi, molim te, iskreno reci jesi li požalila? Ti si mogla još raditi, ok, znam da nisi imala financijski pritisak, ali bila si stručna, i dobra, i nisu te tjerali…“
„Ne, nisam požalila, nimalo. Zanimljivo je kako si ovo rekla u perfektu. Čim odeš u penziju, tvoja stručnost i sposobnost u očima okoline sele se u prošlost.“
„Joj, nisam uopće mislila…“
Znam da nije mislila, ali baš u tome je stvar.
„Ok, u redu, nemoj se ukopavati.“
Ustanem i donesem si još malo vode, moram još Rajku odvesti na vlak.
„Gledaj, dotakle smo zapravo važnu točku. Što se stvarno događa kad prestaneš raditi? Nije poanta u tome da ti jako fali tvoj posao u nekom operativnom smislu, već ti se jednostavno otkrhne dio tvog identiteta pa sad imaš prostora u svom mozgu i u duši da posložiš svoje kockice i vidiš tko si sada, ali odjednom nisi siguran kako i čime bi taj prostor popunio. Toliko žuđena sloboda ti je ovdje, ali da bi ju istinski prigrlio i uživao u njoj, moraš znati tko si stvarno. A zapravo ne znaš. Bar ja nisam znala. Dio problema je u tome da smo kodirani na način da moramo nešto ozbiljno raditi pa ti je onda neugodno kad se zatekneš s ljudima koji još rade. Čim se nađeš s njima u društvu, počneš pričati kako ti, eto, ideš na francuski i kako ćeš sljedeći semestar slušati kolegij Narodi i kulture Afrike, a razmišljaš i da upišeš još, kajjaznam, trla-baba-lan kolegij. Svi oni kažu „pa super, baš lijepo“, a misle si odi vrit, dokona baba, nemaš pametnijeg posla. Međutim, stvar je u tome da si, kad prestaneš raditi, trebaš dozvoliti da samo živiš. Razumiješ?“
Rajka opet gleda svoje pivo kao da će napisati disertaciju i šuti.
„Dakle, mislim da ti konkretno trebaš otići u Pirovac, prošetati uz more, pofrigati srdele za ručak, otići na plažu, plivati rano ujutro ili u predvečerje, odmarati se, čitati, ići na kavu. Kao da si na dopustu. I tako tri mjeseca. Ili četiri, šta ja znam, koliko ti treba. Naravno, ne moraš tamo ići, možeš biti fino doma u Varaždinu i ne davati si nikakve posebne zadatke i ne osjećati se kriva što ništa ne radiš. Kad to apsolviraš, kad posve integriraš spoznaju da je u redu samo biti, bez da bjesomučno fabriciraš hobije ili honorarno radiš ili, ako imaš mogućnosti, putuješ bez veze i pameti na mjesta koja si već tri ili pet puta posjetila, ali sada na način da sjediš u turističkim autobusima dok ti noge ne poprime dimenzije slonovskih i slično. Ako se uspiješ pošteno očistiti od svoje profesionalne karijere, vjeruj mi, otvorit će se prostor za ono što stvarno želiš raditi, što god to bilo, pod uvjetom da se, radeći to, osjećaš dobro i veselo. Sve je dobro: uzgajanje cvijeća, pisanje priča, kuhanje egzotičnih jela, učenje jezika, volontiranje, putovanja. Kužiš. Bitno je da ide iz pravih stvarnih pobuda, a ne da se zatrpava netom oslobođeni prostor onim što ti je pri ruci i što je možda trenutno in.“
Zadihala sam se.
Osvijestim da mi je tijelo bilo napeto poput luka netom prije ispucavanja strelice. Sada kad je moja strelica otišla u svemir, sručim se na naslon stolca i pustim ruke da mi padnu uz tijelo, poštujući zakon sile teže.

Branka Erdelji-Štivić: Starenje za početnike, Beletra, 2019.

Na fotografiji: Predstavljanje u knjižnici u Koprivnici. S lijeva na desno Helena Hećimović – profesorica engleskog; Milena Benini – spisateljica i prevoditeljica, urednica knjige; Branka Erdelji Štivić – autorica i Sandra Pocrnić Mlakar – moderatorica.