BELETRAFIKA – Stjepo Martinović: Podne u Perastu

Roman o ljubavi i povijesti na jadranskoj obali

Alessia i Jerolim pronalaze jedno drugo deset godina nakon rastanka i otkrivaju osjećaje koje ih oboje iznenade. Jerolimu je najbolji prijatelj „obrisao mrenu s trećeg oka“ kad mu je rekao da ga ta žena voli, a Alessia otkriva koliko joj je nedostajao „čovjek njezina života koji dolazi izdaleka“. Alessia je talijanska liječnica, a Jerolim hrvatski pisac, razgovaraju na engleskom, ali vrlo brzo uviđaju da treći jezik otežava upoznavanje i nastavljaju razgovor dvojezično – Alessia na svom materinjem talijanskom, a Jerolim engleski, s povremenim emotivnim hrvatskim upadicama koje Alessia sve bolje razumije. Riječ po riječ, zajedno kreću na hedonističko putovanje od Kvarnera do Boke i jedno drugom omogućuju upoznavanje potisnutih osjećaja i iscjeljenje bolnih epizoda iz prošlosti. Jerolim je posvojeno dijete, odrastao u obitelji bez mnogo ljubavi, iz koje je pobjegao u sedamnaestoj godini kako bi se osamostalio. Alessia je djevojka iz venecijanske obitelji čija je mezimica bila mlađa kći Carmen, dok su starijoj sestri preostala dokazivanja koja su nastavila u svim kasnijim emotivnim vezama i u zahtjevnoj profesiji. Jerolim i Alessia svoju vezu doživljavaju kao prostor slobode koju omogućuju jedno drugom, no u uzajamnom prihvaćanju otvaraju se novi izazovi. Ojačani jedno drugim, putuju do Perasta u Crnoj Gori gdje će Jerolim saznati tragične okolnosti smrti svoje majke, a Alessia će pronaći ostatke nekadašnje venecijanske moći –zadnju zastavu Republike Svetog Marka, koja je nošena u tradicionalnoj svečanosti fašinada dva mjeseca nakon (Napoleonovog) utrnuća Mletačke države.
Stjepo Martinović je pisac koji se u svim svojim romanima bavi poviješću, temperamentima, ugođajima i toplinom Mediterana, a u romanu „Podne u Perastu“ ovaj bard juga i Sredozemlja demistificira obilje povijesnih podataka koji se prenose narodnom predajom; opisuje obalne gradove iz perspektive domaćina, a ne turista, zapažajući blagonaklonim okom njihovu ljepotu i kad su zapušteni ili opustjeli pod burom i kišom; ne zapostavlja hedonističke razloge putovanja i sve to pakira u renesansnu jezičnu raskoš. To su argumenti kojima i u svojim umirovljeničkim godinama Stjepo Martinović širi krug publike i impresionira sve veći broj čitatelja, balansirajući između književnosti i žanrovske literature umijećem kakvo se ne sreće često ni u mnogo produktivnijim stranim književnostima, o čemu svjedoče brojne nagrade koje osvaja na književnim natječajima.
Detaljno, pomno, ponekad bolno ali nužno seciranje odnosa između muškarca i žene čest je motiv proze Stjepa Martinovića, jer su njegove junakinje uvijek ravnopravne sugovornice, što je osobina koju u hrvatsku književnost rijetko ugrađuju i mnogi mlađi pisci.
Stjepo Martinović bogatstvom jezika impresionira internet-naraštaje, s divljenjem opisuje hrvatsku obalu Jadrana i ženske likove postavlja u središte pažnje.

Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu?
„Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg oka riječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu.
Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Stjepo Martinović: Podne u Perastu, odlomak, Beletra 2021.