Branko Blažina: Otisci potkova

Ljubav se, to cili svit zna, more pojavljivat na mali milijun način… – posudba i prilagodba slavnog stiha Jakše Fiamenga iz Nadaline, koju bi Fiamengo, sudeći po njegovu opusu, zacijelo odobrio, ovdje je zato da bismo se češće prisjetili te važne činjenice koju u svakodnevnom životu podrazumijevamo i neopravdano zanemarujemo. Volimo slatkoću grožđa, cijenimo dobro vino, uživamo u domaćoj hrani, divimo se ljepoti konja, ponosni smo na kulturna dobra, bilježimo turističke rezultate… ne misleći pritom na to kako sve to dobro oko nas ne bi ni postojalo da se netko za njega nije pobrinuo i uložio puno mara, truda, znanja i mašte, jednom riječju ljubavi koju je osjećao i koju je želio ostvariti, vidjeti, doživjeti i živjeti.
Junak romana Branka Blažine, Istrijan Nino z Barbana, duboko osjeća i želi živjeti sve svoje ljubavi – ljubav prema ženi, ljubav prema konjima, ljubav prema selu, prema zemlji, prema tradiciji, prema budućnosti, razvoju… No, Nino živi u vrijeme urbanizacije kada seoska idila postaje prezrena, a seosko obilje omalovaženo. Sve što selo marljivo uzgaja slijedeći prirodne cikluse, grad ima više, bolje i brže, pa tako i gradski došljak osvaja Slavicu, djevojku s kojom je Nino dijelio ljubav prema konjima, selu i tradiciji, a i najdublje osjećaje. Iako romantičnu ljubav nije ostvario, Nino nije odustao od ljubavi koju je osjećao i sve svoje oko kojeg se svake godine organizira trka po kojoj Barban postaje naširoko poznat i koja mu donosi novi razvoj i nove naraštaje. Tako se Ninova i Slavičina ljubav iz prstenca raskrilila po cijeloj Barbaštini, u svim svojim bojama i na mali milijun načina.
„Nino z Barbana“ Branka Blažine je tvrdoglavi seljak uvjeren da se od poljoprivrede može pošteno i časno živjeti. Iako je svjestan da će „još mnogo vode proteći Rašom dok se seljačkom poslu vrati dostojanstvo“, smatra se odabranim braniti to dostojanstvo i dokazati da „i kao seljak može biti gospodin“. Kad prvi put čuje za prstenac, Nino uočava njegovu simboliku: „Učinila mu se ta riječ tako značajnom i posebnom, kao da se njome, poput mladića i djevojke, vežu barbanska prošlost i sadašnjost.“ Trku za prstenac prepoznaje kao događaj koji može vratiti selu sjaj i budućnost i zalaže se za obnavljanje tog tradicionalnog konjičkog natjecanja, kakvo se održavalo na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Nino bira selo i osjeća da je selo izabralo njega da oživi seoske vrijednosti i budućnost, a godine uz Trku na prstenac dokazuju mu da ga njegov osjećaj nije prevario. „Oslobođena bilo kakve spekulacije i neopterećena svojom misionarskom ulogom, Trka na prstenac stigla je s nepomućenih i čistih izvora, donijela sa sobom silnu energiju i počela mijenjati sliku oko sebe.“ Štoviše, izvorna energija Trke na prstenac učinila je i više od toga – donijela je Ninu z Barbana iscjeljenje i zadovoljštinu za sva njegova emocionalna ulaganja i trud.
Uz oživljavanje tradicije i sela, Branko Blažina svojim je romanom donio još jednu novinu – opis osjećaja muškarca kojemu je ljubav neuzvraćena, ali pronalazi način za izražavanje i iscjeljenje svoje ljubavi. Nino z Barbana zbog neuzvraćenih osjećaja ne razvija mržnju niti bježi u cinizam, često utočište urbanih junaka. Njegova kreativnost, marljivost i uvjerenje da se dobro jednom mora vratiti naposljetku pobjeđuju.
Emocionalne dileme i sudbinu marljivog Barbanca mogli bi stoga razumjeti i Slavonac i Dalmatinac koji također svjedoče propadanju sela i traže način da vrate život u svoj kraj. Upornost Nina z Barbana mogla bi i njih nadahnuti da prepoznaju trajne vrijednosti i ljepotu oko sebe i pronađu način da svojim selima vrate izgubljeno dostojanstvo. Takvo prepoznavanje imao je zacijelo na umu i Branko Blažina jer je roman posvetio svim dosadašnjim i budućim natjecateljima Trke na prstenac te svojim unucima.
Branko Blažina (Matuhana, 1948.) osnovnu je školu završio u Barbanu, Gimnaziju u Labinu, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Puli i Filozofskom fakultetu u Zadru (Hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenske književnosti – povijest).
Do 1975. godine radio je kao učitelj u Osnovnoj školi Barban. Od početka 1975. pa do svibnja 1996. godine zaposlen je kao pulski dopisnik Televizije Zagreb/Hrvatske televizije. Od 1996. do 2014. godine, zaposlen u Istarskoj županiji/Kabinet župana, kao viši savjetnik za protokol, odnose s javnošću i informiranje.
Od obnavljanja Trke na prstenac, 1976. godine, bio je angažiran na poslovima promidžbe i informiranja, te obnašao vodeće funkcije u Društvu Trka na prstenac.
Živi u Matuhani, gdje provodi mirovinske dane, baveći se rekreativno uzgojem vinove loze i maslina.

Odlomak iz romana „Otisci potkova“
– Nije li lijep? – pita Nino, kao da mu tepa.
– Ma prekrasan! – ne razmišljajući mnogo, odgovara Slavica i blago pomiluje ždrijebe.
– Možeš li zamisliti nešto ljepše?
– Ne mogu, ne mogu! – brže-bolje povlađuje mu Slavica.
– Sretan sam. Ma što sretan, presretan! Duša mi je puna i prepuna.
Zajedno su ga pridržali. Osjećajući među prstima još vlažno ždrijepčevo tijelo, Nino je nehotice pogledao Slavicu i, kada su im se pogledi susreli, osjetio je u njezinim očima neki poseban zanos i divljenje. Bilo je to uživanje u trenutku koji su htjeli zadržati za sebe. Nino je pogledom lutao po staji, nesiguran u svoje osjećaje. Znao je samo za radost, njegova su očekivanja ispunjena. Ne pamti kada je zadnji put vidio ždrijebe na seoskom imanju. Veselio se što se iz njegove štale oglasilo malo biće i selu vratilo dio izgubljena identiteta. Seoskim će puteljcima poteći bajkoviti život, onakav kakav znamo iz priča naših starijih. Treba širom otvoriti sve prozore zapuštenih seoskih potkrovlja i pustiti životu da pulsira slobodno i žestoko. Sretan zbog toga, Nino zagrli ždrijebe koje je ležalo tik uz svoju majku.
– Bilo bi ti bolje da se tako skrbiš za svoje potomstvo – najednom ih prekinu s vrata Ninova majka Luca, ne shvaćajući toliku radost.
Više od ičega željela bi da joj se sin oženi. Nema dana da ne mašta o sinovljevoj sreći, a sreća je u obitelji i kući s mnogo djece. Ne obraćajući pozornost na nju, Nino i Slavica i dalje su bili zaokupljeni sretnim događajem.
– Kako smo to dobro obavili – naglo će Nino, držeći i dalje ždrijebe u zagrljaju.
– Kakvo ćemo mu ime dati? – zadovoljna svojim prijedlogom, milo ga pogleda Slavica.
– Ime! Svakako, ali moramo znati je li muško ili žensko – gotovo stidljivo će Nino.
– A kako ćemo to ustanoviti? – kao da se našla pred nerješivim problemom, izletjelo je Slavici.
– Da, kako? – sramežljivo je spustio glavu.
Zajedno su se radovali sretnom događaju, zajedno pomogli ždrebetu da se podigne na noge, zajedno ustanovili muški spol i zajedno tražili ime. Poslije nekoliko prijedloga, odlučili su se za latinsku inačicu Slavičina imena. Kao Glorijan upisan je u improvizirani rodovnik, neku vrstu dnevnika, koji su smjestili u pukotinu stajske grede. Njihova će tajna tu biti dobro čuvana. Uz dnevnik otvorili su i Glorijanov karton, u koji će brižljivo upisivati svaku promjenu.
– O dica, dica! – mrmljajući ih napusti Luca.
Nino i Slavica ostali su uživati u slatkim trenucima sreće. Njezini su krakovi dodirnuli i mlado biće, koje su u samo jednom satu obasuli s toliko ljubavi koliko mnogi nemaju za čitav život. Konjić se još malo njihao na drhtavim nogama i zatim prvi korak učinio prema njima, što su shvatili kao uzajamnost kakva u selu odavno nije viđena. Odsada više ništa neće biti kao prije! – složiše se.
Životna utrka započinje.

Branko Blažina: Otisci potkova, Beletra, srpanj 2020.

O NJIMA SE PRIČA
Mirjana Krizmanić, profesorica psihologije u mirovini, u svojoj 85. godini objavila je novu, svoju jedanaestu knjigu pod naslovom „Laži naše svakidašnje“ u kojoj se bavi razlozima i različitim aspektima laganja. Nakladnik VBZ objavio je ove godine i novo izdanje prvog psihološkog priručnika Mirjane Krizmanić „Tkanje života“, koji je sa gotovo 100.000 prodanih primjeraka najveći nacionalni bestseler. „Tkanje života“ promovirano je u Virovitici u veljači 2009. godine u programu Dani psihologije.