Stjepo Martinović: Kornelija broji oblake

(Foto: Štefan Brajković)

Stjepo Martinović počeo je pisati priče o romane nakon umirovljenja. Dotad, bio je vanjskopolitički novinar u redakciji Vjesnika, urednik nautičkih časopisa, čak i savjetnik ministra. Kao pisac, nepresušnu inspiraciju nalazi na Mediteranu i nameće oštar tempo objavljujući jedan do dva romana godišnje, pa je tako pred tiskom njegov novi roman, pod naslovom „Podne u Perastu“, o paru na hedonističkom i iscjeljujućem putovanju niz jadransku obalu, od Istre do Boke. Dok se tiska „Podne u Perastu“, upoznajmo roman „Kornelija broji oblake“, čija se radnja odvija na Kvarnerskom zaljevu.
„Kornelija broji oblake“ roman je iznenađenja, nepredvidivih obrata, raskošnog stila i ljubavne okosnice na kojoj je Stjepo Martinović izgradio psihološke portrete dvoje zrelih ljudi uvjerenih da su sve već vidjeli i doživjeli, da ih ništa više ne može iznenaditi, a ponajmanje vlastiti osjećaji. Roman „Kornelija broji oblake“ mogao bi se zbog izbora likova smatrati štivom za mirnije i iskusnije čitatelje, ali zbog psihološke razrade i kvalitete odnosa koji se razvija između dvoje ljudi, roman treba usmjeriti prema mlađim naraštajima, osobito prema onima koji su često već prije srednjih godina razočarani, rastavljeni i možda čak odustali od svake romantike i zanosa smatrajući neizbježnom gorku završnicu. Hrabro i otvoreno, bez straha da bi mogao izgubiti kontrolu u intenzivnim osjećajima, u romanu „Kornelija broji oblake“ Stjepo Martinović razradio je cijeli odnos od njegova mističnog početka, preko romantičnog razvoja kroz zajedničke gastronomske i erotske doživljaje, sve do zajedničkog planiranja životnog projekta. Kad formuliraju zajedničku ideju koju žele ostvariti, naime, oboje protagonista prionut će na pažljivo i promišljeno stvaranje prostora u vlastitim životima u koji će se udobno smjestiti ono drugo. Takav školski primjer razrade zdravog odnosa, koji se razvija, a k tome ima i sretan kraj, vrlo se rijetko sreće, a, paradoksalno, naivno se očekuje na početku svake romantične priče, podjednako u životu kao i u literaturi.
Stjepo Martinović pripada generaciji babyboomera koji su na vrhuncu svoje karijere tipkali na pisaćim strojevima, a zatim su, zajedno sa svojom širokom općom naobrazbom i odnjegovanim višestrukim talentima, krajem tisućljeća hrabro skočili u valove interneta i nametnuli kriterije koje će teško dosegnuti generacije površno educirane u nervozi smjene milenija. Intuitivno osjećajući da je mješavina žanrova dominantan književni trend, iskusni dubrovački pisac pripremio je ljubavno-kriminalistički koktel u kojem je demonstrirao kako dobro poznaje sve načine ubrzavanja i usporavanja i radnje i stila, ali i od početka razjasnio da ne kani publiku zabavljati samo trikovima zanata. Višestruki obrati i žanrovski slojevi kojima je obložio osnovnu konstrukciju, uz njegov intrigantni barokni, eruditski stil pokazuju da ovaj put iskusni pisac doista cilja na širu publiku od one koja ga je dosad pratila.
U romanu „Kornelija broji oblake“ likovi su životni, pejzaži zorni, zaplet nepredvidiv, a roman čitatelju nameće vlastiti tempo, pružajući mu raskoš detalja, osjetnih senzacija i pozivajući ga u svijet putenih i gastronomskih užitaka, u kojem sugovornici u iskrenim razgovorima upoznaju jedno drugo, bez skrivanja i manipulacije. Oboje su – povremeno čak svi troje – dovoljno zreli, iskusni i razočarani da bi znali cijeniti proplamsaje strasti kojom ih je život nagradio u drugom poluvremenu, tako da se njihove rasprave ne gube u neurotičnim nadmetanjima ega. Sve je podređeno ugodnom provođenju zajedničkih trenutaka, budući da iskusni protagonisti nemaju vremena za prigovore i jalove diskusije, pa čak ni za (opravdanu) ljubomoru. Do prije nekoliko godina, takav roman smatrao bi se vintage literaturom, koja je izvan modnih trendova, ali rijetki znalci cijene je kao trajnu vrijednost. No otkako je brzina izražavanja – i pripadajuća površnost – posljednjih godina u hiperprodukciji dostigla maksimum, roman „Kornelija broji oblake“, u kojem protagonisti uživaju u trenutku, hrani i ljubavi, djeluje kao opuštajući, prosvjetljujući i nenadomjestivo aktualni literarni mindfulness.
Mindfulness (hrv. usredotočena svjesnost) psihološka je tehnika koja uči svjesno proživjeti osjete, fokusirati se na čula i prepustiti trenutku kako bi se usporio tijek misli. Kombinacija je kognitivnih tehnika razvijenih u posljednjih 50 godina i drevnih istočnjačkih metoda meditacije, a brzo se proširila jer omogućuje umirivanje pregrijanih zapadnjačkih mozgova kako bi lakše donosili odluke, poboljšali koncentraciju, ublažili štetne posljedice stresa, depresiju i tjeskobu. Upravo učinke mindfulnessa postiže Stjepo Martinović u svom novom romanu sugestivnim opisima okusa i mirisa hrane, erotskih igara i zanosnih pejzaža. Znalačkim manevrima, u „produženom sada“ koje stvara, pažnju svojih likova, a i čitatelja, Martinović usmjerava na dobro pečeno tijesto pizze koja se naručuje kao brza večera, na okuse vina, aperitiva i poljubaca. Ljubav je stvar inspiracije, da bi nastala potrebna je doza mistike i intervencija više sile, priznao je autor na prvim stranicama kad se „reful južine poigrao rubovima svile u bijegu uz nožne listove boticelijevske Venere“, ali intenzitet i izdržljivost ljubavi odredit će sami protagonisti značajem koji pridaju čarobnom odlučujućem trenutku. O tome koliko će kasnije cijeniti čaroliju koja ih je zbližila, ovisi i hoće li se nakon sedam godina, kad budu dovršeni projekti koje su zajedno osmišljavali istodobno se ponovno zaljubljujući u život, poželjeti vratiti na mjesto upoznavanja.
Za one manje iskusne, roman „Kornelija broji oblake“ otkriva kako pronaći eros i životno nadahnuće u svakom trenutku, jer njegovi zaljubljeni vole zajedno jesti i putovati, da bi, upoznajući se, jedno drugom namjenjivali sve važnije uloge u vlastitim životima i projektima. Stjepo Martinović pritom svoju publiku ne želi razočarati ubrzavanjem dijaloga ili reduciranjem rječnika. Njegove su replike hedonističke, raskošne i strastvene, a šarmantni Darjan Vidaković mušketir koji se ne štedi u ljubavnim iskustvima i živi život punim plućima.
U akcijskoj završnici glavni lik, a i sam autor, dokazuju kako im ne nedostaje ni samopouzdanja, domišljatosti a niti kondicije za pobjednički rasplet – i Darjan Vidaković i Stjepo Martinović, naime, svojski su se potrudili da za svoju Korneliju izgrade inovativno luksuzno samoodrživo naselje Borje, integrirano u mediteranski okoliš, i štoviše, u projekt u epilogu uspješno uključuju i investitore iz Portugala, južne Francuske i Malte.
Biografija autora
Stjepo Martinović, dugogodišnji novinar, rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Nakon gimnazije u Dubrovniku, završava 1970. studij filologije u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik… prvo u revijama, a potom, do kraja 1995. godine, u dnevniku Vjesnik. Bio je načelnik odjela Ministarstva europskih integracija i savjetnik ministra te urednik nautičkih publikacija, da bi 2007. počeo pisati beletristiku.
Njegova zbirka pripovjedaka Oči svete Lucije (VBZ, lipanj 2009.) nagrađeno je priznanjem Društva hrvatskih književnika „Slavić“, kao najbolja debitantska proza u Hrvatskoj 2009. godine. Dobitnik je nagrada za kratku priču „Fran Galović“, 2012. godine, „Broda priča“ za 2013. „Turopoljska poculica“ za 2014. godinu i (iste godine) nagradu varaždinskog Muzeja anđela za najbolju priču na temu anđela. Tri puta njegove su priče bile u finalu Festivala fantastične književnosti u Bijelom Polju (CG), dva objavljena romana u finalu natječaja T-portala, a dva rukopisa u finalu natječaja VBZ-a za najbolji neobjavljeni tekst.
Dosad je objavio osamnaest naslova: pet zbirki pripovijedaka (Oči svete Lucije, Kap krvi s lovorova lista, Tabu, Žena-oganj-more, Zrno papra u mortadeli), deset romana (Okovani snima/Zidar đavoljeg mosta, Akropolis Express, Zbogom utopijo, Sirene pjevaju fado, Ariadna isprekidane niti, Gospina trava, Gabrijela ne smije umrijeti, Armenski alegorijski bestijarij, Kornelija broji oblake i Paintball) i jedan fenomenološki esej (Self-help? Bull-shit!), te „posijao“ desetak priča po zbornicima raznih natječaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Bavi se prevođenjem s engleskog, njemačkog i talijanskog jezika; posebice su mu zapažena tri prijevoda djela „grčkog Cervantesa“ Nikosa Kazantzakisa: Grk Zorba, Sveti Franjo – siromah u Boga i Isusovo zadnje iskušenje.

Odlomak iz romana „Kornelija broji oblake“
Kornelija Lengyel sišla je s prvoga jutarnjeg busa iz Zagreba toliko drugačija da sam je dobru minutu promatrao pitajući se je li to doista ona; posivjela tena, s teškim podočnjacima, kose gotovo nemarno uvezane na potiljku, ni traga sjaja u smaragdima, korak nesiguran, pokreti kao u čistačice koja je oplazila sve podove od sedmoga kata do prizemlja. Prišla mi je bez riječi, zagrlio sam je, osjetio kiselkast miris njezine kože kao od ishlapljela parfema… uzeo veliki kovčeg na kotačićima, ona je ponijela manji, krenuli smo prema Saabu.
„Molim te da popijemo kavu“, kazala je umalo šapatom, „tresem se od manjka sna.“
Ubacio sam prtljagu u auto, sjeli smo pred Karolinu – konobarica nalik leptirici koja se netom iskobeljala iz čahure pa se tegobno razbuđuje zamolila je da pričekamo, aparat se još grije.
„Toliko toga smo rekli jedno drugom ovih dana“, bilo je moje razbiti mûk, „ne preostaje nam nego podvući maglovitu crtu, suočiti se s izazovima stvarnoga početka, kao da smo se vratili sa svadbenog putovanja pa se moramo uhvatiti ukoštac s onim o čemu dosad nismo ni razmišljali. Kornelija… najavio sam te posadi; vidim ponijela si odjeće za nekoliko dana – od danas radiš u Korkyri, preuzimaš posao što ćeš ga sama osmisliti. Očekujem također da sudjeluješ u odabiru onih koje tražimo oglasom, znaš o psihologiji mnogo više od mene… ja mogu ocijeniti koliko netko poznaje struku, ti ćeš provjeriti tko je individualist, tko timski igrač, kakva mentaliteta, temperamenta…“
„Darjane, ne vraćam se u Zagreb. Sandra i Barbara preuzimaju BlueDanube, u subotu će mi dovesti ostale stvari – zapakirala sam sve što želim seliti, ostalo će trebati Barbari koja se doseljava u garsonijeru. Nisam ti najavila, oprosti… odlučila sam najednom, osjetila da drugačije ne može biti: da sam ti rekla, zapleli bismo se u detalje, slomila bih se, odustala. Ovako, tu sam… postupi kako hoćeš“, izgovorila je mrseći vezicu jakne labilnom koncentracijom starice koja prebire krunicu.
„Dobro si učinila, to i nije bilo nego da se prelomi… imat ćemo se kad nositi s posljedicama. Možemo li uopće znati jesmo li pogriješili, ako se ne suočimo sa svim slojevima našeg odnosa? Odrasli smo ljudi, ne samo s mnogo utakmic’ u nogama nego i s bezbroj kontuzija, poderotina… znamo što prilagodba iziskuje, znamo i da nam je podmiriti sve račune što stignu na naplatu. Kornelija“, prigrlio sam je čvrsto, položila je glavu na moje rame, “nastupa vrijeme usmjeravanja one rijeke emocija, oduševljenja što nas je onako ponijelo od jedne kamenite obale drugoj. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško, ali… to nije samo tvoja katarza nego i moja: zajedno ćemo se podvrgnuti provjeri sposobnosti za novi početak, želim vjerovati – posljednji u životu.“
Presušile su joj riječi, zagrlila me, osjetio sam njezine suze na vratu… Leptirica je tiho spustila kavu na rub stola; srkali smo moćan espresso, promatrali brodove, čeljad koja se užurbano kretala obalom, galebove – kao da se svijet prvi put budi pred našim očima. Prema Saabu smo krenuli s rukom u ruci, Kornelija se desnom primila moje nadlaktice: spontano smo uskladili korak, valnu duljinu zajedničke vibre. U mome stančiću, nimalo pripremljenom za njezino useljenje, zagrlili smo se (konačno!) s punom sviješću o neponištivosti zbivanja toga kasnojesenskog jutra, poljubili strašću hodočasnika koji kreću na put s koga im je svejedno hoće li se vratiti… zapravo, i nemaju kamo, jer im je život postao putovanje samo. Potjerao sam je u kupaonicu, bacio se na pripremu doručka; čuo se snažan mlaz iz tuša, ukazala mi se čudna slika: crna voda slijeva joj se niz leđa, grudi, noge… a koži joj se vraća čarobna boja breskve vinogradarke, obnavlja miris što sam ga zauvijek zapamtio pri buđenju u kastafsko praskozorje. Na brzinu sam oslobodio pola ormara, dio ladica… postavio stol za naše prvo redovno blagovanje pod istim krovom, prožet osjećajem da obavljam inicijacijski obred. Izašla je s kosom omotanom ručnikom poput turbana, stala nasred dnevne sobe sa smiješkom zbunjenosti, čudom čuđenja – kao da je zakoračila u scenografiju što sam je (rotacijom pozornice) promijenio dok se kupala.
„Jesmo li nas dvoje pri zdravoj pameti? Darjane… to što mi oči vide mozak ne priznanje: nema te stvarnosti u njegovoj imaginaciji“, rekla je poluglasno, intonacijom gimnazijalke koja uvježbava monolog za prijemni na kazališnoj akademiji. „Ima li u nama energije kojom ćemo prebroditi ovaj potres?“
„Tako ti uvijek kad si umorna, gladna? Da se sljedeći put ne začudim!“ našalio sam se, zadivljen njezinom preobrazbom: da, bila je ona opet moja Kornelija Lengyel iz svitanja nakon olujne naći u Kastvu, predivna zrela žena otmjene fizionomije, sanjiva pogleda i sjetna (ali i sretna) osmijeha u boricama uz vanjskih rub kapaka, duguljasta lica ruske plemkinje zagonetne genetike i s tragovima sustavna brušenja elegancije u držanju, pokretima, govoru profinjenih prstā. Žena za koju nijedna bitka nije suvišna, ona koja – pošto je muškarac prepozna kao blagoslov i prokletstvo na istoj adresi – neprestance potiče na preispitivanje: jesam li je zaslužio? kako je zadržati?… znajući da može jednako neobjašnjivo nestati, kao što se čudesno i pojavila u energetskom polju trajanja kraćeg od Božje čestice.
Stjepo Martinović: Kornelija broji oblake, odlomak, Beletra 2019.