Petar Pismestrović: Lukine žene
Roman.
Koraljka je galeristica koja je iza sebe ostavila prošlost, ali strahuje od budućnosti u kojoj ostaje bez oslonca. Njezin Luka je teško bolestan i jedva dišući moli je da pozove četiri važne žene koje bi na kraju želio vidjeti. Lukin poziv na okupljanje njegovih žena svojevrsna je ispovijed i želja da Koraljka upozna dio njega o kojem nije ništa znala. Koraljka je mnogo mlađa od Luke, samouvjerena žena, koju Lukin poziv drugim ženama potrese više nego što je to sama sebi spremna priznati.
Atraktivan i pitak roman „Lukine žene“ na visokoj je zanatskoj razini, kao i Pismestrovićeve karikature, a kao što je u pozadini Pismestrovićevih karikatura visoka umjetnička vrijednost, tako i njegov roman ima drugu razinu na kojoj otvara egzistencijalistička pitanja – Čini li naš život samo ono proživljeno, događajno i manifestno, što smo podijelili se najbližima? Ili smo više od toga što nam se dogodilo i naši životi obuhvaćaju i one zanemarene događaje na koje smo utjecali svojim slučajnim i namjernim postupcima, čije posljedice tek kasnije uviđamo?
Pismestrović insajderski uvjerljivo opisuje zagrebačku umjetničku i galerističku scenu, snažne likove u životnim krizama kasne srednje dobi i otvara problem povjerenja u obitelji.
Svoj prvijenac objavljuje s navršenih sedamdeset godina, a potpisuje i portrete na naslovnici.
Petar Pismestrović rođen je u Sremskoj Mitrovici 3. svibnja 1951. godine. Nakon završetka srednje škole studira na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Prvu karikaturu objavio je 1968. godine, a od 1972.godine radi kao profesionalni karikaturist. Pored suradnje u stotinjak novina i časopisa, izlagao je na brojnim izložbama samostalno i kolektivno. Sudjelovao je na mnogim festivalima karikatura širom svijeta i dobitnik je više nagrada i priznanja.
Član je ULUPUH-a u kojem je četiri godine bio potpredsjednik. Idejni pokretač i jedan od osnivača Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Pismestrović radi za Kleine Zeitung (Austrija) od 1992 i zagrebačku Kvizoramu. Živi i radi u Klagenfurtu, Austrija i Zagrebu. Uz rad na polju karikature pokrenuo i organizirao sedam festivala karikatura. Pored deset vlastitih knjiga karikatura, njegovi radovi su objavljeni u raznim drugim knjigama i publikacijama u svijetu.
Pismestrović je ilustrirao knjige, plakate i naslovnice gramofonskih ploča. Uz crtanje karikatura, Pismestrović piše poeziju od svoje 22 godine i prozu zadnjih petnaestak godina. Pismestrovićeve pjesme i priče objavljivane su u nekoliko zbirki, u Nevenu, Novi Sad, na stranicama Diogenesa i Max Minusa online magazina iz Sarajeva i na Facebooku i drugim online magazinima.

Odlomak iz romana Lukine žene
Noć je odavno zagospodarila gradom i donosila blagi povjetarac s pučine i miris morskih algi. Utihnula je i muzika s terasa obližnjih hotela, koja se, doduše, u Lukinoj kući i nije preglasno čula. Na sredini stola, uz tanjure s ostacima hrane i dvije češe s tragovima vina, dogorijevala je debela svijeća oko čijeg plamena se igralo nekoliko noćnih leptirića klepećući krilima. Neka nježna talijanska balada Gianmaria Teste dolazila je iz zvučnika koje je Luka postavio na terasi.
Koraljki se pomalo vrtjelo i hvatao ju je san od jakog crnog vina, ali i od sunca kojem je danju izlagala tijelo.
Godišnji odmor je tako opojan, opuštajući i smirujući, mislila je, i sve što radila, bilo da sluša glazbu, čita neku dobru knjigu, jede finu hranu, pije vino ili jednostavno ljenčari, ima posebne mirise i boje, tople i pastelne kao u nekom nesvakidašnjem snu. Kad to isto pokuša u Zagrebu, otimajući se stresu, sve izgleda drukčije, a i boje su puno realnije, uglavnom sive.
– Zamisli da se jednog jutra probudiš, a svega ovoga ne bude pokraj tebe – upitao je Luka, trgnuvši Koraljku iz misli.
– Možda će i taj dan svanuti, ali meni je sada svejedno – odgovorila je pospanim glasom. – Važno mi je ovo, ovaj trenutak, ova noć, mi. Sve ostalo je u ovom trenu tako daleko i nebitno. Nemoj mi kvariti večer takvim pitanjima. Pusti da uživam. Znaš li koliko se dugo nisam ovako osjećala. Godine s Adrijanom, pa rat, onda poznanstvo s tobom, strka oko galerije, sve je to u moj život unosilo promjene koje su me često dovodile do ludila. Sad sam smirena i opuštena, i želim da tako ostane. Do kada, nije važno. A, zašto su tebe spopale crne misli u ovom raju?
– Stigne su me godine, valjda se pomalo pripremam za pravi raj, pa razmišljam realistično – nasmiješio se, namignuvši. – Nisu to crna razmišljanja, nemam namjeru živjeti vječno, a puno bliže sam kraju nego početku. Pitao bih te nešto, ali mi moraš iskreno odgovoriti.
– Pitaj.
– Jesi li zadovoljna našim životom?
– Hm, jesam li zadovoljna? Pa, ne znam kako bi to zadovoljstvo trebalo izgledati. Možda to dolazi s vremenom, taj osjećaj ispunjenja ili praznine. Ponekad mislim da smo se udaljili jedno od drugoga i da je naš odnos prešao u monotoniju. Svatko se okrenuo svome poslu, premalo razgovaramo. I naši izlasci su tek toliko da se zadovolji forma. Ono što sam u životu željela, nisam dobila, ali zbog toga ne patim. Kasno je. Postala sam racionalna.
– Znam na što misliš, ali ti znaš da sam ti objasnio zašto ne želim imati djecu. Da sam htio, imao bih ih ranije. Pričao sam ti o mojim roditeljima, o tome kako su se noću svađali dok sam ja u krevetu, prekriven preko glave, plakao. Bilo mi je drago kad su se rastali.
– Nisi mi o tome pričao, ili možda jesi. Zaboravila sam.
– Ni sam ne znam. Ne želim se ponavljati. Nisam imao sretno djetinjstvo i strah da ga ne bih mogao pružiti svojoj djeci, natjerao me je da ih ni nemam. Za tebe mi je žao. Mogla si ih imati s tvojim bivšim, mogla si i kasnije. Mogla si mi reći da ih toliko želiš. Mogli smo se dogovoriti. Žao mi je ako patiš zbog toga. Naravno u pravu si, tu se više ništa ne može promijeniti.
– Ma, nema veze, to sam onako rekla. Povremeno me to stisne pa se preispitujem, pokušavam shvatiti da je to moja sudbina. Proći će.
– Dugo smo zajedno, meni je skoro sedamdeset. Ostario sam, a
ti si još uvijek atraktivna žena. Volio bih kad me ne bude da nađeš
nekoga da ne samuješ.
– Ne razumijem te, što te je spopalo večeras. Još uvijek si privlačan
muškarac, mnogi mlađi bi ti zavidjeli na liniji. Plašiš me svojim
riječima.

Petar Pismestrović: Lukine žene, Beletra 2021.