Razgovor s povodom… s Branislavom Glumcem

Nekadašnji dječak iz Šenonine, virovitičke ulice ljeti je hodao gradom bos i u kratkim hlačama. U dvorištu njegovog djetinjstva osjećao se najsigurnije i najzaštićenije. Još kao srednjoškolac sjedio je za kartaškim stolom i igrao belu i preferans u hotelu „Slavonija“. Ponekad je u otporima spram zavičaja, ali se rado sjeća mirisa gimnazijskih lipa, starog kotača na drvenom bunaru i podruma natkrivenog brajdom.
Branislav Glumac, poznati hrvatski književnik, naš, zavičajni autor ovoga ljeta darovao je vrijednu građu Gradskoj knjižnici i čitaonici, te će biti uspostavljena zbirka koja nosi njegovo ime. Očekujemo njegov dolazak u Knjižnicu 30. rujna ove godine s gošćom iznenađenja, poznatom hrvatskom pjevačicom, spisateljicom i prijateljicom iz Zagreba.
U njegovom stvaralačkom opusu izdvaja se zagrepčanka kao kultno djelo. Objavljuje pjesme, pripovijetke, novele, romane, drame, književne i likovne kritike. Kao pjesnik utjecao je na standardizaciju slobodnoga stiha, a kao pripovjedač na afirmaciji „proze u trapericama“. Pojedina djela i tekstovi su mu prevedeni na francuski, engleski, njemački, talijanski, ruski, slovenski, bugarski, slovački i albanski jezik. Za sebe kaže da je teški ovisnik o ženama, pokeru i životinjama.

Zavičaj i zavičajnost jedne su od tema o kojima ste pisali. Što je u stvari zavičaj i koji je njegov značaj?
Zavičaj! Magična riječ. Jednostavna, a slojevita. Ponekad smo u vrlo enigmatičnom i slatkogorkom sporu i sukobu sa zavičajem. Zavodljivi je to i provokativni prostor/vrijeme kojima se po tankim ali zahvalno izdržljivim nitima sjećanja neprestano vraćamo. Postoje oni primarni zavičaji, samo faktografski, i oni suštinski, dubinski, poput bunara u tamnoj šumi iz kojih srčemo svježu vodu ma kako bila zamućena. Moji zavičaji su pocijepani, na činjenični i suštinski. Tamo negdje tridesetih godina dvadesetog stoljeća moj budući otac Aleksandar i buduća majka Josipa, u kraljevini Jugoslaviji, bivaju izmješteni iz Virovitice u Beograd. Moj otac bješe školovani državni službenik, financ. Pa tako moj brat Milan biva rođen 1935. U Beogradu, a ja, ponovo izmještanjem, 1938. u Smederevu. Pamtim nešto Drugog svjetskog rata, grmljavinu topova i prijeteće brujanje aviona. Tu su i neke sjenke, svjetlosti, špekule/klikeri koje mi je donosio moj pažljivi i brižni otac. Lica – malo! Dakle, same krhotine. A bez lica i likova nema ni djetinjstva ni sjećanja.
1945. moj otac traži i dobiva službeni povratak u Viroviticu. I od te godine stvara se moj suštinski zavičaj. Fizički i duhovni. A rekao bih i sretan početak putovanja prema gornjoj dionici života. Još samo da pripomenem. Kućerak u koji smo se vratili, sa čudesnom baštom punom voćaka (višnje dominiraju! Uz kukuruz, lubenice, jagode i vinovu lozu. Višnje mi je bilo mučno brati, osobito ljeti kad se iz blize daljine čuje moćno pljuskanje vode iz onog unikatnog bazena ispod dvorca. Uh!), dakle, taj kućerak mog djetinjstva kupio nam je na dar moj lički djed Mile Asančajić koji je sa svoja dva sina teško crnčio u Americi…Dvorište i bašta mog djetinjstva odigrali su velike uloge u mom osovljavanju, pa i književnom…

Na prijedlog pisca i urednika u V.B.Z.-u, Drage Glamuzine, pišete knjigu Moja dva djetinjstva. Je li Vam bolno prebirati po sjećanjima?
Može se iz priloženoga vidjeti da se događaju višezavičajnosti. O tome upravo pišem knjigu Moja dva djetinjstva za mog stalnog izdavača, V.B.Z. Zavičaj i sjećanja – male su ruševine u nama koje dosmrtno obnavljamo, nadograđujemo, katkad i uljepšavamo, pa i dodajemo koji detalj u mozaik davnine. Potrebne su nam samo pokretne ljestve po kojima silazimo u ono što nazivamo prohujalim. Stari filozof reče: „Trajno je u prolaznome.“ Tako je i Virovitica moja polazna i trajna stanica. Bez voznog reda i bez naplatnine. Osim, što spuštanje po tim ljestvama zna biti bolno i stuženo. No, i tuga je dio spoznajnih i emotivnih radosti…

U knjizi Soba kao zavičaj napisali ste „Nema mrtvih prostora ako ih (o)kalemimo našim duhom“.
Imam ja i svoj unutarnji zavičaj, ispod kože, a i knjigu naslova Soba kao zavičaj. I ona je, soba, neki zavičaj, kasni, završni. Dobro ste iz nje izvukli rečenicu da „nema mrtvih prostora ako ih (o)kalemimo našim duhom“…

Predstavili ste se poezijom objavljenom u Virovitičkom listu?
Virovitički list bio je posebna medijska senzacija. Da li još tko pamti poetičnog i ljubaznoga urednika Milana Nefa? Koji nam je sa nepatvorenim oduševljenjem objavljivao prve literarne uratke i pokušaje: Luki Štekoviću, Zvonimiru Majdaku, Maniši Mandiću, Tomislavu Petrincu i meni. Bili smo prepoznata literarna grupa. Neki su se izgubili u književnom zaboravu i nekreativnosti, neki su ostali. I književnost je okrutna. Ili jesi ili nisi! Ili treba izdržati ili odustati. Neizvjesni su putovi stvaranja i zamke ranog talenta…

MGM – Majetić, Glumac i Majdak, izdali ste prvu, zajedničku knjigu pjesama 1960. godine, a studentsko prijateljstvo postalo je životno.
Simbolični nadjevak MGM preuzeo je akademik Marijan Matković (kome smo nosili prve prozne uratke na ogled u njegov i Krležin časopis „Forum“) iz čuvene američke filmske kompanije Metro-Golden-Mayer. Troslovno MGM i danas nas prati u javnosti. Nije loše, i to je neki trag. Što se tiče prijateljstva MGM je svakako na značajnom mjestu jer je „odraslo“ u vremenu zajedničkog književnog i bliskog proputovanja.

Poznavali ste Milana Nikolića. Čega se rado sjećate u vezi s njim?
Milan Nikolić bio je jedan od neprolaznih grbova i pečata Virovitice. Po mnogočemu. Od fizičkog, monumentalnog, filmskog izgleda pa sve do svakidašnjeg života i pisanja. Prvopisac dobrih krimi romana u Hrvatskoj! Neki su mu romani i filmovani. Kao čovjek: neprestani dječak, i u zrelim godinama. Raskošnog osmijeha i vječite cigarete među prstima i na usnama. Slikar Tomislav Boršo, Milan i ja bili smo „čuvena“ remetilačka trojka koja je uvijek originalnim prizorima uznemiravala naš mali grad! O Milanu Nikoliću mnoge je lijepe stranice napisao moj dragi prijatelj Vinko Brešić, sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Enciklopedičan, analitičan, kreativan, kakav već jest – Vinko ponajbolje poznaje cjelokupno Nikolićevo djelo. Ja nešto više znam o Milanu živom, neponovljivom boemu i gospodinu istovremeno.

Vaša povezanost sa virovitičkim kinom i kazalištem?
Staro kino „Zvijezda“ i Gradsko kazalište imali su dirljivu i poticajnu ulogu. Kino je bilo prevažno pokretno oko za sve generacije mikešlenda. I za okolicu. Svjetionici. Gradsko kazalište posebice. U predstavi „Crvenkapica“ bio sam treći patuljak, bez teksta! A tko da i zaboravi one divne glumce: Redera, Terzića, Grigića, obitelj Vrbenski, Zidara/Zicka, Sklenara, bračnog para Šuprna, Slavicu Andrašević i nek mi oproste nespomenuti! Ići u naše kazalište bio je prvorazredan mentalnovizualni događaj. A čekati po dva dana za kino karte kad je igrao film „Tarzan“ – pustolovina!
Jedno proljeće sam na radost moje majke Josipe bio ministrant u virovitičkoj crkvi. Usput sam naučio i nešto latinskog kojeg sam kasnije i zavolio.

Kao osmogimnazijalac igrali ste dva puta rukomet za reprezentaciju Hrvatske i bili ste proglašeni najboljim sportašem Slavonije. Koliko Vam je sport značio kasnije, u životu?
Citiram velikog francuskog pisca i nobelovca A. Camusa: „Sport me je naučio velikim moralnim poukama“… I mene. On je igrao nogomet za neki mali klub u predgrađu Pariza, a ja onda cijenjeni rukomet u mom vibrirajućem gradiću. Sport me je poučio kako se treba znati nositi kad gubiš i kad dobivaš. Naučio me je priznati bolje, darovitije. I danas, u književnosti. Znati otrpjeti udarce (počesto i nepravedne) al znati i uzvratiti kad dođe pravi trenutak za to. Čistoća ondašnjega sporta i današnjega – dva su potpuno drugačija svijeta, svjetonazora i novconazora! Sport ima tu neku moralnu vagu, koju treba samobrižljivo i samokritički održavati.

Priznajete da ste bili daroviti za poroke. Kartaški renome ponijeli ste iz Virovitice. Tko Vas je naučio toj vrlini i tom poroku?
Prvo moraš imati dar i „ljubav“ za taj porok od strasti. U slavnom nekadašnjem hotelu „Slavonija“ bilo je napretek izuzetnih „učitelja“. Od poznatoga pekara, starog Borše, pa do studenata veterine i prava. Moji prsti, um, psiha, i želja da se pobijedi, ne izgubi (kartalo i za novac) bili su moji najvažniji podučavatelji. Uvijek treba znati otrpjeti i gubitak. U svim razinama života. A svaki dobitak bilo u čemu, nehvastano i tiho proslaviti.

Napisali ste da su lica hijeroglifi svakog zavičaja. Tko su to virovitički hijeroglifi kojih se sjećate?
Od zavičajnih hijeroglifa spomenut ću još i masivnog dvometraša Gigu, gudača „bajsa“, nogometaše „Šljuku“ i golmana Gomerčića, i čuvara onog čarobnog, danas potopljenog, bazena – Pištu. Eh, što nam je značio Pišta, kad bi zažmirio na jedno oko a mi bismo, bez ulaznice, preskakali ogradu, pa trkom naglavačke u zelenu vodu!
Moj roman Odmrzlo ljeto većim dijelom posvećen je Virovitici i njezinim likovima. Drugar iz djetinjstva imenom i prezimenom Franjo Tot, nadjevkom po meni „Čarobni zub“, glavno je lice romana… I mnoge moje knjige i novele inspirirane su Viroviticom.

Tko su bili Vaši prijatelji u danima mladosti iz Virovitice?
Imao sam podosta prijatelja u mladosti. Tek kad ih izgubiš, ili kad se zagube u vremenu – spoznaš koliko su prijatelji važni. Uvijek. U svakom vremenu. Ekstrovertiran sam tip. Društven. Radoznao. No, na obostrano povoljnoj udaljenosti dostojanstva i dobrog ukusa. Ne mogu poimenovati sve prijatelje iz gimnazijskih dana. Sportski prijatelji su jedna grupacija, oni iz učionica i ulica posve drugačija. Luka Šteković, Tomislav Zlatić, Željko Sararga, moj bratić Joso Kreković, Brane Kecman (iz šumarske škole) iz školničke su jezgre. S nježnošću se sjećam starijeg prijatelja, studenta veterine Rajka Obradovića. Kasnije će odrasti već spomenuto prijateljstvo M.G.M (Majdak, Majetić, Glumac).

Najljepše Virovitičanke kojih se sjećate?
A što se tiče cura – ne pitajte me! Grijeh bi bilo neke izostaviti po ljepoti i po erosnom zovu! Sve mi ondašnje virovitičke djevojke bijahu lijepe. Neke samo malo ljepše, ona s kojom bijah bila bi naravno najnaj! Dozvolite da budem džentlmen i da ne spomenem ijednu. Osim moje najveće gimnazijske ljubavi – Jelenu Kuprejanov… Uzburka mi se i danas cijelo biće kad mi uđe, bez pitanja i kucanja u sjećanje… Internatsko dijete, ratno, rusko siroče.

Jeste li voljeli virovitički korzo i koje je bilo omiljeno mjesto okupljanja u gradu?
Virovitički korzo jedno je od najvažnijih mjesta moje mladosti. Dug ne više od dvjesto metara, protezao se od stare zgrade banke pa do rubno hotela „Slavonija“. Na toj su nam stazi drhturila večernja srca i čežnje. Slabo je bilo osvijetljeno. Jednom stranom šetali su muški, mladići, a drugom djevojke. Kako su nam se samo krijesile oči! One su bile naše hodajuće svjetiljke i semafori. Neponovljivo! Za uramiti u pamćenje! Oskudno iluminacijom a bogato maštom i šaputanjima! Čujem korake u svojoj glavi. Vidim profile ljepotica. Osjećam u nozdrvama i miris divnog jeftinog parfema… Miris mladosti. „Gavran reče – nikad više!“ (stih američkog pjesnika A. E. Poa).

Virovitička gimnazija – kojih se profesora rado sjećate? Jeste li imali visoku ocjenu iz lektire?
Kad je riječ o profesorima najradije se sjećam, i s tugom, profesora francuskog i hrvatskog jezika – legendarnog Martina Balića. Pariški student, drugovao s Tinom Ujevićem tamo, poliglot, sveznalac, suptilan, lijep i u mladosti i u starosti. S njim sam istinski prijateljevao, baš tako. Na jednoj maturalnoj proslavi reče mi: „Branko, hajde da se vi i ja od danas TIkamo.“ Bi tako. I osta sve do njegove smrti. A kad je moja zagrepčanka (igrana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu četiri sezone) gostovala u našem, virovitičkom kazalištu, Martin iliti ga „Marća“ kako smo ga odmila zvali, sjedio je u prvom redu i samo sam njega poimence pozdravio. Kad god sam se vraćao u Viroviticu sastao bih se sa Martinom. Slabo je već vidio. Um mu je još snažno radio. Otpratio bih ga do groblja Marinovo kamo se išao sjećanjem i ljubavlju pokloniti svojoj supruzi. S Marinova bih ga znao dopratiti do njegove kuće. Izljubili bi se i rastali. Jednom je bilo i zauvijek… Sjećam se i profesora gimnastike, velikog sportskog i rukometnog maga, Vilima Tičića. Naširoko priznatog. On me otkrio „rukometno“. Prijateljevali smo i u Zagrebu. On je majka i otac slavnog virovitičkog ženskog i muškog rukometa. Vilko, dragi Vilko… Bio je još jedan važnik: direktor gimnazije, profesor filozofije Vlado Terlecki. Drugarčina! Laf! Skojevac. Partizan, širokih obzora. S njim sam tajno u hotelu „Slavonija“, noću, kartao „Belu“, bio na Ti, a sutradan smo u gimnaziji bili u strogo službenim odnosima. I ti, dragi moj Vlado… Iz galerije uramljenih uspomena izvlačim još dvojicu: profesora likovnog, Stjepana Tricka i nastavnika predvojničke obuke Minju Borjanovića. Prvi: žovijalan, duhovit, pun iskričane radosti života. U devedesetoj godini ga nagovorih na izložbu, prvoživotnu. Vrlo darovit slikar tradicionalnog, figurativnog i pejzažnog usmjerenja. Otvorih mu je u dvorcu Pejačević, s lijepim govornim i napisanim, u katalogu tekstom. I sinovi su mu vrlo jaki likovnjaci, stariji Nikola napose, također jedna od virovitičkih legendi. Loš sam bio crtač u gimnaziji. Profesor bi mi govorio: “Malji, bogati, ti svaki tjedan imaš novu tehniku“. Cure bi ispomagale, a ja njima u hrvatskim zadaćama. Minja Borjanović također je ozračivao Viroviticu. Ljepotom. Stasom. Glasom. Osmijehom. Prisnošću sa svakim. Mnoga se ženska čeljad zaljubljiva njega. I on mladi skojevac. Partizan. Znao bi doći u razred u crno ulaštenim čizmama. Prava vizualna senzacija! A tek gizdavi, vertikalni hod. I vi, dragi moj…

Kretali ste se u raznovrsnim umjetničkim društvima i sredinama. Možete li izdvojiti što Vas je najviše obogatilo kao čovjeka i književnika?
Slobodarac sam i istinoljubac. Kad sam vodio sedam razgovora sa Krležom (objavljeni u mojoj autobiografskoj knjizi Cjediljka za perfekt) upita me u jednom trenutku: „Od čeg živite mladiću?“ „Od pisanja“, odgovorih. „I slobode“, pridodah. On otpovrnu: „To vam je skijanje sa snijegom i bez snijega. I po suhom.“ …Genijalno točno! Treba smoći snage i za skijanje i za egzistenciju po suhom! No, moja sloboda je bila i ostala nešto dragocjeno što sam uspio spasiti u prolaznosti i olujama života. Ona mi je podarila posebni kapital: poupoznavao sam na stotine ljudi iz raznih umjetničkih profesija, a što sam i zabilježio u nekoliko knjiga. Obogatili su me i „veliki“ i „mali“. U svakome od njih je čučalo ono „nešto“ što je bilo vrijedno zapamćenja, talenta i ljudskosti. Svako od nas nosi svoje veće ili manje darovitosti, vrijednosti koje još uvijek drže u gravitacijskoj ravnoteži „čojstvenosti“ ovu našu, zasad, jedinu kuglicu što se vrti u svemirskim bespućima, maglama i nepoznanicama…

Očekujemo Vaš dolazak u Gradsku knjižnicu i čitaonicu 30. rujna ove godine s gošćom iznenađenja, pjevačicom, spisateljicom i Vašom prijateljicom.
Gostovat ću u Vašoj knjižnici uz moderatoricu susreta, moju vrlo darovitu prijateljicu, spisateljicu i pjevačicu iz Zagreba. Bit će vrlo sukreativno i originalno! Na drugom gostovanju u Gradskoj knjižnici i čitaonici ja ću njoj biti moderator njene knjige lirskih eseja koja pred samim izlaskom. Nadam se da ćemo biti opet na istoj maštovitoj razini.

Tri najvažnije stvari u životu?
Tri najvažnije stvari u životu? Nema ih! Ili: Ima ih na stotine! Postoje samo tri najvažnija i najusudnija i najmeđašnija događaja: rođenje, ljubav i smrt. Sva tri se zbivaju – u krevetu! Sve ostalo je egzistencijalna „vegeta“, detalji, nijanse, bitne malenkosti u drhtajima duše i tijela… ljubav, naravno, uključuje potomstvo, obiteljsko ognjište.

Da ste u mogućnosti, što biste promijenili u svom životu?
Ništa ne bih promijenio, da mogu, u svom životu. Jer kad bih poremetio slijed i „špagu“ posuđenog mi trajanja, makar i u nekim samo naoko nevažnim detaljima – sve bi bilo drugačije. I lica i moja sudbina bila bi vjerojatno drugačija. Dozvolite da u ovom malenom svijetu bude mjesta i za moje zablude, pogreške, ali i vrline i iluzije… sanjarimo i dalje! I djetinjstvo i zavičaj i sam život su kao neki san: sve ih treba proživljavati budnim, otvorenim očima…

Gradskoj knjižnici i čitaonici darovali ste oko 130 jedinica: knjige poezije i proze, gramofonske ploče, VHS kasete, likovne mape, slikovnice, fotografije. Godine 1980. gradu Virovitici poklonili ste vrijednu likovnu zbirku koja je izložena u Gradskom muzeju Virovitica. Volite darivati.
U ime dragulja kao što su ljepota, istina, sloboda, prijateljstva, nesebičnost, empatija, bez taštine, sebeljublja i ikakvih naknada, darovao sam Gradskom muzeju, preciznije sadašnjim i budućim naraštajima, vrijednu likovnu zbirku od 120 umjetnina. Znam i volim darivati. I mene su darivali. Sjeme darivanja mora živjeti u vama, i negdje u vašim precima.
Zahvaljujem Gradskoj knjižnici i čitaonici, djelatnicima, što su široka srca primili moje književne i ine darove. Posebice Robertu Fritzu, koji je bez zadrške prihvatio projekat. Na prvu! Plemenite geste rađaju plemenitost, a škrtost rađa još bolesniju sebičnost. Učimo od drugih, ako istinski prepoznajemo one druge, treće…“Čovječe, požuri se biti bolji“, reče nepresušni Dostojevski.

Po čemu biste željeli da Vas pamte?
Kad bi se moglo, pro futuro, da me se pamti onda je to moje čeznuće da sam svojim sinovima uvijek želio biti prijatelj/otac, njihova treća ruka i treće oko… Pa, neskromno ili skromno, želio bih da nekome, jednom, negdje, možda pripomogne koja moja dobro smišljena rečenica, pa i knjiga. Svaki pisac uvijek, skriveno ili javno, računa na velikodušnost budućnosti. I iluzije su naše zaštitne povelje.

Hvala lijepa na donaciji, suradnji i razgovoru. Radujemo se rujanskom susretu s Vama kada ćemo i službeno proglasiti otvorenom Zbirku Branislava Glumca. U knjizi Cjediljka za perfekt napisali ste: „Virovitica je jedna od kuća moga davnog i trenutačnog – Ja.„
Dobro došli kući!

Hvala na razgovoru, vidimo se u uskoro!

Intervju pripremila: Nela Krznarić