U BELETRAFIKU dolazi Lea Brezar!

Lea Brezar: „Godina Štakora“

Vremenskom perspektivom protiv grča krize

Kao i prethodna tri romana („Superjunakinje“, 2017., „Kradljivci sreće“, 2017. i „Ogledala“, 2020.), četvrti roman Lee Brezar, “Godina Štakora”, također čine priče više protagonista, koje do kraja rašomonski sklapaju cjelovitu sliku. No, dok održava sličnu formu, Lea Brezar nepredvidiva je u izboru tema i reagiranjima na aktualnosti, pa je tako roman „Godina Štakora“ trenutna reakcija na epidemiju, potres i višestruku svjetsku krizu 2020. godine. Godina Štakora, 2020., donosi promjenu za svih šest protagonista, a do kraja romana autorica će svojim znanjem psihologije, vedrinom i velikodušnošću, svoje likove uputiti na izlaz i rješenje. Recenzentica romana Marina Mađarević primjećuje kako je „fizičko zatvaranje zapravo je bilo okidač da se ljudi, stvarni ljudi od krvi i mesa otvore okolini, spoznaju svoju prolaznost i shvate što u životu treba prigrliti, a što otpustiti“.
Godina 2020. i promjene koje je donijela, potaknule su Leu Brezar, da zaviri u kineski horoskop, gdje je pronašla osobine godine Štakora – prilike, prosperitet, ali i promjene od onoga što mislimo da jest do onoga što jest. Za šest likova otvaraju se izazovi u kojima se trebaju snaći. Više sile, kao što su potres i epidemija, mijenjaju odluke i testiraju odnose. Uz osobne drame, kriza se ponekad čini bezizlaznom, što traži domišljatost i mudrost.
Kao i u svojoj poeziji i u prozi Lea Brezar je nenametljiva, jednostavna, aktualna i savjetodavna, a povremeno poseže i za mističnim elementima. Ovaj put, pod mističnim naslovom „Godina Štakora”, svoje likove vodi kroz realne nedoumice, kako bi se suočili s posljedicama svojih postupaka. Autorica pritom odmjereno koristi erotiku, koja je senzualna i smislena, važan dio života protagonista, ali nikada spisateljski dekorativna. Osobitost romana su objašnjenja na dnu pojedinih stranica , u kojima se pobliže upoznaju novi pojmovi, pomoću kojih se čitatelji različitih dobi, mogu snaći u vremenu brzih promjena koje zahvaćaju i jezik.
Posljedice, odgovornost i vremenska perspektiva glavni su motivi romana “Godina Štakora”, u kojem upoznajemo šestero protagonista, čije se sudbine isprepliću i time – kako to obično biva u romanima, a i u životu – kreću novim smjerovima. Ignacija je psihologinja, Altea energična poduzetnica, Ira buntovna sedamnaestogodišnjakinja, obijesni bankar Bernard je pred optužbom za korupciju, Romina je računovotkinja privedena zbog njegovih mutnih poslova, a Mario je neostvareni književnik.
Likovi su naizgled ravnopravni, no kako radnja odmiče, izdvaja se kao dominantan, lik psihologinje Ignacije, koja ima najširu perspektivu. Dok su ostali protagonisti ograničeni emotivnim potragama za utočištem, psihologinja vidi širu sliku, stoga u nekoliko replika protagonistima, a i čitatelju, tumači pred kakvim se zadacima nalaze: „Svijet se ove godine mora transformirati. Moramo nadrasti ove trule obrasce i odrasti. Dosta smo se ponašali kao razmažena derišta, tvrdeći da je moja igračka bolja od tvoje i da je moj tata jači
Vremenska perspektiva koju Lea Brezar na kraju romana otvara svojim likovima, djeluje kao spasonosno rješenje, ne samo dramaturški već praktično i psihološki. Obilježje svake krize jest neizvjesnost i grčeviti fokus na sadašnjost. Stoga, pogled u budućnost daje perspektivu i proširuje izbore, pa i čitatelju može biti putokaz prema odlukama o vlastitim postupcima, koji će ga povesti u sljedeći 12-godišnji ciklus. .“

Odlomak
Prvo poglavlje – Potonuće
Altea
Nije njena prabaka Nada skočivši, u ledeno more s Titanika, preživjela davne 1812., boreći se s hladnoćom vode i nastavila život negdje na dalekom kopnu Amerike, da bi se ona ovdje spoticala, odustajući, o sitnice života koje joj ne daju dalje! Prabaka Nada je nastavila živjeti u stranoj zemlji, gdje je jezik prva nepoznanica, a ujedno i jedina stvar koja može osigurati preživljavanje na tlu koje uopće ne poznaješ. Iako kažu – ljepotica kao ona, lako je mogla tim darom zaludjeti bilo koga i u tren oka skrasiti se kao kraljica.
Gleda se u ogledalo – i vidi te prabakine crte. Nosi te gene – zanosna je, svjesna toga s čime je obdarena. Visoka, čvrstih ali snažnih nogu, oblih bokova. Grudiju koje mame poglede. Putenost koja se nekada cijenila, danas mora stati u konfekcijski broj 34, koji mogu obući samo mršavi dečki i pokoja tinejdžerka bez bokova. Ona ne.
Daleko od toga da ju je to zabrinjavalo. Imala je sve što joj je trebalo da skupi dobre ocjene na faksu, zaposli se kod nekog slinavog šefa i odglumi tajnicu, sve dok nije uštedjela u godini dana od mjesečnih plaća i podignuvši kredit, otvorila mali zdravljak. Zdrava prehrana motivirala ju je najjače, posebice ona koja je dozvoljavala da se obilno najede kruha i mirno spava, poslije, naravno, šest kilometara trčanja. Jutros je, nakon njezine omiljene rute po Maksimiru na dva stupnja, zamjetnog uspona, blata i lokvi, savršeno leglo tuširanje toplom vodom, doručak od raženog kruha s roquefor sirom i jednog kuhanog jajeta s dvije-tri kriške svježeg avokada.
Nije uspjela pošerati svoje jutrošnje šestkilometarsko postignuće jer joj se ugasio telefon, no brzo se punio pa će slikati doručak. Nije se baš mogla pohvaliti sretnom vezom, jer je nedavno nesretno završila u preljubnikovim rukama s mladosti i slatkoćom, no i to nije važno. Ona je neslomiva. Ustrajna u tome da se osnaži, uvijek je afirmativno govorila o životu. Unatoč svim situacijama koje su se ipak, bez obzira na sve te afirmacije potkradale u njezinom životu, ustrajno je mantrala. -Sve je dobro u mom svijetu. Sve je dobro u mom svijetu. Ja sam sigurna. Ja sam sigurna.-
Ali tog jutra, 21. ožujka 2020. u godini Štakora, još jednoj koja je obećavala dobre početke i prosperitet posebice onima koje prati pomnost, o kojoj je čitala nedavno, te značajno planiranje svih akcija koje se u njoj poduzimaju. Zagrizla je u dugoročni projekt nakon niza godina u firmi u kojoj se nerijetko i na silu smiješila kolegama koje zapravo nije podnosila. Ti prijetvorni i zamaskirani pogledi, koji su škicali kad je prolazila u pripijenoj odjeći, a s druge se strane sablažnjavali zbog njezina nastojanja da pokaže sve, baš sve što ima. Od toga što nosi na sebi do toga što je pojela ili pak posrala – kako su kružile priče. Naravno na Fejsu i Instagramu.
Njezinih šesnaest tisuća i sedamsto pratitelja učestalo je lajkalo njezine postove, od kojih je nekolicina njih – njezinih kolega imalo lažne profile samo za slinjenje. Naravno, nad njom i nad ostalim sisatim pripadnicama novonastale poslovne niše koje rasturaju internetom.
– Pojma oni nemaju, što ja zapravo želim.-mislila je. – O čemu sanjam i čemu se nadam. –
Sjeme hrabrosti koje je naslijedila po ženskoj strani obitelji, klijalo je godinama, hranila ga je nada da će jednom iskoračiti iz tog sustava i zapodjenuti nešto svoje. Ono u čemu zapravo uživa i od čega bi sa zadovoljstvom mogla živjeti, pa i znojeći se.
Kad je prabaka Nada odlazila na plovidbu života, ostavila je za sobom samo medaljon. Jedan jedini komad nakita koji je nedavno dala očistiti i polirati kako bi ga nosila kao amajliju koja u sebi čuva upornost. Mama joj je govorila da nije baš tako, da se radilo o bijegu od praznine i neimaštine, od uvjeta koji su na ovim prostorima bili potpuno beznadni.
U bježanje nije vjerovala. Bijeg je nemoguć- život te ionako suočava sa svime, prije ili kasnije. Tu je ideju lako usvojila čitajući razno raznu poticajnu literaturu i s njom proklizavala kroz maglovito područje snova, od kojih joj je danas pomalo muka i kojih se ipak boji. O tome neće pisati na društvenim mrežama – ona, influencerica savršenog tijela koja hrabro uživa u hrani. I životu.
Mobitel se napunio taman na toliko da ga je mogla upaliti. Doručak se lagano hladio, ali ona ipak okine sliku. To su sada sudbinske fotke koje će pomoći da se njen novi posao zakotrlja u pravom smjeru.
Aplikacija za Facebook se otvara u sekundi. Prvi post je Indexov i odnosi se na totalni lockdown.
– Daj ne seri! Daj ne seri! – zaurla u samoći i strovali se na stolac. – Kaj? Kaj? Kakav mrtvi lockdown? O čemu oni pričaju?…

Lea Brezar: Godina Štakora, Beletra 2021.

O autorici
Lea Brezar (Zagreb, 1977.) poduzetnica je spisateljica i pjesnikinja. Završila je geodetsku srednju školu u Zagrebu i na Poslovnom učilištu Experta 2012. godine stekla zvanje menadžera za odnose s javnošću, a danas studira psihologiju i savjetovanje na The Open University. Direktorica je marketinške agencije Dhar media i suosnivačica Epohe, privatne gimnazije i osnovne škole s programom temeljenim na waldorfskoj metodologiji.
Njezina agencija Dhar media u poslovanju primjenjuje dharmički menadžment (danas Brendfulness metodu) i izdavač je magazina BRENDfulness posvećenog organizacijskoj kulturi i vođenju. Svi projekti na kojima radi njeguju kulturu promjene koja kreće od pojedinca.
Lea Brezar piše od svoje četrnaeste godine, a od 2015. objavljuje knjige u vlastitoj nakladi. Autorica je jedanaest knjiga koje kroz poeziju i prozu promoviraju pozitivnu psihologiju. Objavila je naslove Crveni planet (slikovnica, 2014.) , Oda godinama (zbirka pjesama, 2015.), Izvan okvira (psihološki priručnik, 2016.), Da, i? (priručnik, 2016.), Superjunakinje (roman, 2017.),Kradljivci sreće (roman, 2017.), Pusti (zbirka pjesama, 2018.), Reci čega se bojiš i ostvari se (priručnik, 2018.), Sve dođe na svoje (zbirka pjesama, 2019.), Ogledala (roman, 2019.) i To mogu samo ja (zbrika pjesama, 2020.).
Aktivna je promotorica poezije i njezin projekt „Oda poeziji – poezija na city lights plakatima“ održava se svakog lipnja od 2016. godine.
Udata je i majka dvije odrasle djevojke.
Živi i radi u Zagrebu.