Branka Erdelji Štivić: Bake u avionima
Dirljive priče o mekom sadržaju života

Nakon zapaženog prvog romana „Starenje za početnike“, koji je uplovio ravno u dominantan svjetski val literature za treću dob, u svojoj zbirci pripovijedaka Branka Erdelji Štivić bavi se vrlo aktualnom pojavom s kojom se susreću današnje obitelji. Zbog iseljavanja mladih, najčešće u Zapadnu Europu, njihovi roditelji, naime, postaju svjetski putnici i, u želji da ostanu u kontaktu sa svojom unučadi, umirovljeničke dane provode putujući međunarodnim linijama između zrakoplovnih luka. Baka koja je dočekivala unuke u svom dvorištu ili u svojoj kuhinji postaje baka koja putuje. Dolazi povremeno i svojim unucima nastoji pružiti ljubav na njoj stranom terenu te pomoći mladoj obitelji pri snalaženju u stranoj zemlji, pitajući se: Kakve ću ja odnose uopće, ikad razviti s mojim unucima? Preko skypea ili zooma? Pa ta djeca neće znati da postoji utješni miris bakinog krila, neće osjetiti sigurnost bakine kuhinje, neće ih deda učiti plivati, pitanje je hoće li uopće govoriti materinji jezik. Branka Erdelji Štivić zapazila je da preseljenje mladih obitelji duboko zadire u obiteljsku dinamiku, zahtijevajući prilagodbu svih članova i, izvan tradicionalnih uloga, traži nove načine za izražavanje osjećaja i održavanje obiteljske privrženosti. Njezine priče pod naslovom, „Bake u avionima“ vezane su likovima i zapletom u manje cjeline, a opisuju niz situacija koje traže kreativnu razradu obiteljskih uloga i postavljaju pitanje – što je u središtu obiteljskih odnosa i što je to što ostaje nepromijenjeno kad se s okolinom promijene okolnosti u kojima se odnosi razvijaju.
U svom prvijencu, romanu „Starenje za početnike“, Branka Erdelji-Štivić pokazala je kako je za nju neiscrpna tema slojevitost emotivnih odnosa u obitelji i prekaljenim prijateljstvima. U obiteljima koje upoznajemo nema financijskih poteškoća, ekstremnih situacija niti kritičnih odluka. To su mirnodopske priče koje opisuju sam sadržaj života u kojem se otvara prostor za nove lepeze emocija i vrijeme za njihovo razjašnjenje. Kao majstorica dijaloga i stanki, izgovorenog i prešućenog, s profinjenim osjećajem za suptilnu nježnost i emotivno prilagođavanje onom drugom, Branka Erdelji-Štivić pokazala je mnogo razumijevanja za obiteljske susrete i povezanost koja se među članovima obitelji prepoznaje i ispod ponekad tinjajućih sukoba. U pričama „Bake u avionima“ glavni pokretač radnje je izlazak iz zone komfora koji zahtijeva obitelj. Autorica pritom istražuje gdje je crta na kojoj se odričemo vlastitih izbora radi ljudi do kojih nam je stalo te kako se širi krug bliskih osoba zbog kojih smo spremni na kompromise. Jer zrela dob donosi zrele odnose koji traže zaključak i razrješenje starih nesuglasica, ali i nove izazove jer obiteljski krug obuhvaća donedavne strance kao što su roditelji snaha i zetova, s kojima se dijeli ljubav prema unucima, ali i životni prostor. Svaka od priča Branke Erdelji Štivić pritom je mali trijumf ljubavi koja nalazi način da se izrazi i obuhvati protagoniste.
Dodatna kvaliteta priča „Bake u avionima“ njihova je aktualnost jer su opisana i kolektivna iskustva s pandemijom i potresom u Zagrebu jer su zapisivane od početka 2020. godine. Njihov je nastanak podržavala i pratila Milena Benini, prerano preminula urednica, spisateljica i voditeljica škole kreativnog pisanja „Nađi se u prozi“.
Spisateljski entuzijazam Branke Erdelji Štivić nepobjediv je i svjež čak i kad priča započinje riječima „Mladen, moj muž, je star i dosadan…“ Njezina je rečenica dinamična i nepredvidiva, a struktura teksta jasna, s uvjerljivim dijalozima ponegdje garniranim zagrebačkim „kaj“. Likovi su živopisni i trodimenzionalni, izraženih stavova i osobina, a presudni događaji su obiteljski objedi kojima spisateljica posvećuje posebnu pažnju, ne samo opisom razgovora za stolom, već i jelovnika. Sve te osobine pisanja Branke Erdelji Štivić zapažene su još u romanu „Starenje za početnike“, stoga se očekuje da će i njezinu zbirku pripovijedaka publika dočekati jednako srdačno kao i roman.
Ilustraciju na naslovnici potpisuje naša najnagrađivanija crtačica stripova Helena Klakočar, a dizajn Irina Steiger iz tima Dhar Medie.
Branka Erdelji Štivić, rođena je 1951.godine u Slavonskom brodu. Odrasla je u Zagrebu, diplomirala na Medicinskim fakultetu, završila specijalizaciju iz Školske i adolescentne medicine. Radni vijek je provela u Koprivnici i Zagrebu.
Njezin prvi roman „Starenje za početnike“, uredila je Milena Benini, a objavljen je u nakladi izdavačke kuće Beletra, u travnju 2019. Roman je otvorio temu krize identiteta pri umirovljenju i ukazao na nove mogućnosti za aktivnost, rast i životno zadovoljstvo bez obzira na dob.

Odlomak, početak
Branka Erdelji-Štivić: Bake u avionima

Baka, ne saborawi kapi za oči
Clara J., 7 godina

DUNJA
Kakav nered u kuhinji! Ne mogu vjerovati da su dečki, a zapravo tri inženjera u četvrtom desetljeću života, ovo proglasili skoro pospremljenim.
Istina, smiješak kojim je moj zet popratio ovu izjavu nije bio osobito uvjerljiv. Presque fini, skoro go-to-vo, tako se izrazio, ubrzano nestajući iz mojeg vidokruga.
Bio je to trenutak nakon što su gosti pokupili svoje klince i otišli, a ja se ponudila da dovršim spremanje kuhinje. Tri bračna para, uključujući i domaćine, te šestero djece u dobi od dvije do osam godina, to su bili sudionici ove proslave, trideset sedmog rođendana mojeg zeta. Ništa posebno, vjerojatno ste pomislili. Ali nije bilo baš jednostavno. Cijeli su tjedan trajali dogovori oko toga u koje će se vrijeme poslužiti glavni obrok, hoće li to biti ručak ili večera. Dvoje najmanjih jedu svoj obrok oko 11 i 30, a sljedeća dva sata spavaju. Veća djeca imaju ritam kao i odrasli: ručak između 12 i 13, a večeru oko 18 sati. Zašto nije predviđen ručak u 13 sati, koji bi ovo dvoje najmanjih prespavalo, a majke u miru ručale, nemam pojma. Također mi je ostalo posve nejasno zašto im je bilo toliko važno da baš svi budu za stolom istodobno, tako da su odredili vrijeme obroka oko 16 sati, ni ručak ni večera, možda ručera. Zanemarili su pri tome jedan detalj: u to vrijeme inače nitko ne jede, pogotovo ne djeca, pogotovo ne glavni obrok u danu. Nije bilo teško predvidjeti da ta djeca jednostavno neće biti gladna i da će ih biti teško držati za stolom za vrijeme obroka te da će nastati kaos. Jer, ne zaboravimo, njih je šestero, od dvije do osam godina. Nije lako odrediti tko je bio zahtjevniji, veći klinci koji su mrljali po svojim tanjurima, cerekali se, jeli prstima, uglavnom izazivali, ili maleni koji su naizmjence rasipali hranu naokolo i plakali.
Bio bi to savršen trenutak za reći nešto poput „…lijepo sam vam govorila…”, međutim, ne bih to izustila čak i da sam im doista to govorila, a nisam. Netraženi savjeti češće su izvor prijepora nego rješenje problema, stoga ih se klonim. Iako, u ovom slučaju nije bilo teško predvidjeti da će djeca, izbačena iz svoje rutine u nepoznatom prostoru, biti razdražljiva. Ne treba niti spominjati da u takvim slučajevima ni majke nisu mnogo bolje. Bilo je podosta nervoze, podizanja glasa, zajapurenih obraza…
Nasuprot tomu, njihovi su supruzi bili prilično relaksirani.
Moj je zet uime muškog dijela društva ponudio pospremanje kuhinje, rekavši nešto poput: a vi se, drage dame, za to vrijeme malo poigrajte s djecom. Što su one, bez imalo krzmanja, a rekla bih i bez razmišljanja, istoga trenutka prihvatile. A to je tek budalaština, ako se mene pita. Svatko s imalo iskustva s djecom složit će se da je natezanje s njih šestero neusporedivo izazovnija zadaća od spremanja posuđa u perilicu.
No, nitko me ništa nije pitao…
Malo sam se vrzmala naokolo, kad mi se prišuljao neželjeni posjetitelj: gorkasti osjećaj nepripadanja, a od njega do tamnoga prostora pod imenom starost/nevidljivost malen je korak. Nisam željela onamo otklizati znajući kako je to lako učiniti, a kako je sve teže nanovo se izvlačiti na površinu.
Stoga sam se povukla u svoju sobu, zonu sigurnosti u ovoj kući. Ondje sam se ugnijezdila u meku i udobnu ljuljajuću fotelju. Nekoć je služila za dojenje pa je na njoj zaostao i dugi polukružni jastuk, čuvar dragih uspomena i izvor utjehe i mira. Noge sam položila na mekani tabure i usmjerila pozornost na disanje. Nakon nekoliko svjesnih, polaganih, dubokih udisaja i izdisaja osjetila sam zahvalno opuštanje mišića trupa i udova, a nakon nekoliko minuta i srce je usporilo svoj ritam. Dobar osjećaj.
Potom sam posegnula za mobitelom, zanimale su me vijesti od kuće, bar one površne na medijskim mrežnima stranicama…

Branka Erdelji-Štivić: Bake u avionima