Razgovor s akademikom Viktorom Žmegačem

Zavičajni znanstvenik čija su djela na popisu obvezne literature uglednih stranih sveučilišta živi u Zagrebu, dobrovoljno se povukao u izolaciju uz podršku i ljubav svoje djece i prijatelja. Vrijeme provodi u pisanju, čitanju, slušanju glazbe i sviranju klavira. U ožujku će imati 93 godine. Rado je pristao na intervju, što je za nas posebna čast.
Vrlo je zahtjevno predstaviti akademika Viktora Žmegača, stoga će između ostalih izvora od velike pomoći biti Hrvatski leksikon ( II. Svezak, L-Ž) i Hrvatska enciklopedija (11, Tr-Ž).
Viktor Žmegač, hrvatski germanist, književni povjesničar i teoretičar rođen je u Slatini, 1929. godine, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studirao je germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te germanistiku i muzikologiju na Sveučilištu u Göttingenu, doktorirao 1959.
Od 1957. predavao je njemačku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1971. redoviti je profesor, od 1974. do umirovljena 1999. predstojnik Katedre za njemačku književnost, od 2002. prof. emeritus. Međunarodni ugled stekao je kao urednik, a dijelom i autor trosveščane Povijesti njemačke književnosti od 18 st. do danas. Objavio je preko četrdeset knjiga samostalno i u suautorstvu, te 140 stručnih i znanstvenih radova u zbornicima i časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Od 1985. do 2005. glavni je urednik časopisa „Umjetnost riječi“. Član je savjeta inozemnih časopisa „Germanistik“ i „Text und Kontext“. Redoviti je član HAZU i Saske akademije u Leipzigu, član znanstvenoga društva Academia Europaea u Londonu.
Dobitnik je brojnih hrvatskih i inozemnih nagrada (čak 25!), navodimo samo neke od njih : Nagrade Grada Zagreba, Nazorova nagrada, Nagrada Krležina fonda, Državna nagrada za životno djelo, nagrade „Josip Andreis“ Hrvatskog društva skladatelja, nagrade Bavarske akademije umjetnosti, Gundolfove nagrade za germanistiku Akademije za jezik i književnost Savezne Republike Njemačke, Herderove nagrade zaklade HSV i Sveučilišta u Beču, znanstvene nagrade zaklade Alexander von Humboldt. Odlikovan je Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke. Počasni je građanin grada Slatine.

Profesore, vrijedilo bi imati Vašu autobiografiju. Ali, u knjizi SMS eseji napisali ste da niste za autobiografiju, jer smatrate da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi, i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni.
I danas još mislim tako. Međutim, SMS-eseji sadrže u svojoj cjelini nešto poput nacrta za životopis. Spajaju nekoliko doživljajnih svjetova i razdoblja mog života. Prijatelji su mi svojedobno, poslije čitanja te knjige, spontano rekli da sad znadu više o meni.

Rođeni ste u Slatini, u vremenu kada su pravila bila točno određena, a granice jasno povučene. Građanska pristojnost i disciplina u obitelji i u javnosti. Pozdravljalo se s „ljubimruke“ i „mojnaklon“. Koliko je takvo ozračje utjecalo na Vaš odgoj, kasnije na Vaš uspjeh?
U Slatini sam proveo divno djetinjstvo, sve do one zloćudne 1941. godine.
S njom je djetinjstvo zauvijek pošlo u nepovrat. Danas mi zdravstveno stanje ne dopušta (a da o koroni i ne govorimo) da posjećujem rodni grad. Prije nekoliko godina to je još bilo moguće. Slatina, nova, proširena, zadržala je u mojoj svijesti značenje simbola. Sjećam se kako sam nakon izlaska knjige Majstori europske glazbe bio pozvan da priredim slatinsku promociju. Uz mene je bio moj najdraži prijatelj, danas već pokojni Nedjeljko Fabrio, koji je jedan od modernih klasika hrvatske književnosti. S njim sam knjigu predstavio i u Virovitici.

Vrijeme djetinjstva bilo je mirno. Sjećate se kolica sladoledara ljeti u centru Slatine, knjižaru, zeleni automat za čokoladu na željezničkom kolodvoru, subotnje čajanke gdje su se ljudi družili, plesali. Čini se da je odnos prema vremenu bio drugačiji.
Zaista je tako. Ljudi su prije gotovo stotinjak godina bili upućeni na susjede, na druženje. Paradoksno bi se moglo reći da je bilo više vremena nego danas. Djeca su se igrala“ lovice“, „sakrivača“ ili „gdje se bruse škarice“. Danas ljudi, pa i djeca, bulje u elektroničke naprave. Jedna pojedinost: tada je kartanje u društvu bilo vrlo rašireno. Kao gimnazijalac u Osijeku naučio sam igrati preferans i provodio sate i sate s razrednim drugovima, kasnije i sa svojom pokojnom suprugom. Danas je pitanje kako se igra preferans teško pitanje za kviz.

Otac Vam je bio liječnik. Često ste bili s njim za vrijeme njegovih obilazaka ambulanti slatinskoga kraja. Za vrijeme čekanje čitali ste stripove.
Mnogo godina kasnije napisali ste da su Vam pojedini prizori iz stripa Trojica u mraku, autora Maurović-Fuis ostali književni i likovni arhetipovi.
Otac je kao liječnik bio vrlo ugledan i štovan. Ponekad bi ga pratio autom u Bukovicu, gdje je kao općinski liječnik imao svakog petka nekoliko sati ambulante. Od svoje lektire u autu moram istaknuti zagrebački Mickey strip Fuisa i Maurovića. Stizao je obično četvrtkom u knjižaru Horvat (jedinu). Kad bi pošiljka zakasnila, pošao bi doma nesretan, nos do poda.

Prva lektira Karla Maya u originalu biti će jedna u nizu knjiga njemačkih autora koje ste čitali u roditeljskom domu, a hrvatske tekstove čitali ste pretežno u obliku brošura.
Moja majka i moj djed s majčine strane, evangelički (protestantski ) pastor Justh brinuli su za moju lektiru na višoj razini. Oboje su bili književno naobraženi. Djed je posjedovao veliku biblioteku. Kod Karla Maya zanijeli su me napeta radnja i edukativne primjese. Naučio sam, na primjer, gdje se nalazi Istanbul, i gdje su se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća gradile pruge te kakvo su indijansko pleme bili Apači. Premda sam posjedovao i pročitao pedesetak Mayovih djela, majka se pobrinula da moje štivo ne bude jednostrano. S istim uzbuđenjem gutao sam pripovijetke njemačkih romantičara (Hoffmanna i Brentana), ali i knjige suvremenih njemačkih pisaca, poput Ericha Kästnera (Emil i detektivi). Razumije se da sam sve čitao u originalu jer mi je njemački u pravom smislu materinski jezik.

Bili ste virovitički gimnazijalac od 1939.-do 1943. , takozvani „vlakaš“.
Kako je tada izgledala učenička svakodnevica?
Premda je to intervju, moram u šali reći „nemojte me pitati“. Naporno, osobito zimi. U vlaku je bilo toliko hladno da su nam zubi udarali poput kastanjeta. Ljeti je bilo lijepih doživljaja (Andreisova Povijest glazbe), ali jedno iskustvo bilo je stravično. Putujući iz Slatine u Viroviticu, 1943. u lipnju, da podignem svjedodžbu, naš je vlak naletio na partizansku minu. Lokomotiva se srušila a vagoni su, izbačeni iz tračnica, strugali po kamenju uz neopisivu buku. Naš se vagon bio posve nakosio. Morali smo skakati iz njega kako je tko znao.

Rado se sjećate iz slatinske osnovne škole svoje učiteljice Ružice Gorski, a iz nižih razreda virovitičke gimnazije profesora Vjekoslava Kostelića. Što je karakteriziralo to dvoje Vama značajnih ljudi?
Bili su izvanredni nastavnici, s mnogo takta i razumijevanja za svoje učenike. Mnogo im zahvaljujem.

U vrijeme gimnazijskog školovanja, poznata slatinska obitelj Kelemen živjela je u Virovitici. Poznavali ste braću Milka i Borisa Kelemena.
Milko, kasnije kompozitor svjetskoga glasa, bio je pet godina stariji od mene, a Boris, nezaboravan prijatelj, bio je moj vršnjak. Milko je šezdesetih godina otišao u Njemačku, a s Borisom sam se u Zagrebu viđao gotovo svaki dan. Čitali smo zajedno njemačke ekspresionističke pjesnike i Krležu. Prilika je da spomenem da sam već rano ostavio Maya i otkrio Krležu. Jedan je slatinski znanac mom ocu posudio Glembajeve. Mašio sam se knjige, znatiželjan da vidim kakve su to drame. Prvu iz ciklusa (Gospoda Glembajevi) pročitao sam nadušak, premda tada nisam sve shvatio. Svakako, dijalozi i markantni likovi fascinirali su me, možda i stoga što je gotovo jedna trećina na njemačkom jeziku. Usput rečeno, upravo zbog toga to djelo danas više ne može biti adekvatno izvođeno. Današnji glumci, uz rijetke iznimke, više se ne snalaze. Gimnazijska lektira Krleže potakla me je mnogo kasnije da napišem knjigu Krležini europski obzori.

Od djetinjstva ste očarani glazbom. Kod majke i bake učili ste klavir, a na radiju ste slušali djela klasičnih skladatelja. Koji su skladatelji tada ostavili na Vas poseban dojam?
Kako sam ponekad, uglavnom nedjeljom, provodio sate uz radio i slušao različita djela. Bacha, Mozarta, Beethovena (prvi susret: Sedma simfonija), ali i romantičare, od Schuberta do Brahmsa i Dvořáka.

Već odavno svaki dan slušate radijske emisije i pratite priloge četvrtkom o džezu. Tvrdite da ste do vrhunskog džeza dospjeli preko Bacha.
Jedan od vrhunskih džez-pijanista današnjice, Keith Jarrett, teško je zamisliv bez Bacha. Sjajan bečki pijanist Friedrich Gulda ima veliki repertoar klasike, a istaknuo se i svojim skladbama u duhu džeza. Što meni znači Bach iznio sam u dvije svoje knjige, Od Bacha do Bauhausa i Majstori europske glazbe, obje u nakladi Matice hrvatske.

Kao gimnazijalac posudili ste u virovitičkoj knjižnici „Povijest glazbe“ Josipa Andreisa, knjigu koja Vas je oblikovala za cijeli život. Godinama kasnije osobno ste upoznali profesora i surađivali ste s njim.
Tridesetak godina poslije virovitičke lektire upoznao sam Andreisa osobno. Uređivao je tada Muzičku enciklopediju Leksikografskog zavoda. Bio je erudit i vrlo drag čovjek. Budući da je saznao da sam na sveučilištu u Göttingenu (gradu što sam ga predstavio u SMS-esejima) studirao uz germanistiku i muzikologiju, pozvao me da napišem nekoliko članaka za Enciklopediju. Rado sam s njim surađivao.

Čehova čitate već dugi niz godina, povremeno svaki dan bar jedan tekst.
Što biste preporučili čitateljima da pročitaju „pod obvezno“?
Čehova, jednog od najvećih novelista svjetske književnosti, svakako.
Thomas Mann je o njemu napisao blistav esej, kod nas nažalost nepoznat – kao i cijela esejistika njemačkoga klasika. Pod obvezno? Protivnik sam strogoga kanona, ali treba svakako poznavati što više od Shakespearea, Goethea, Gogolja, Tolstoja te od klasika dvadesetog stoljeća (Thomas Mann, Proust, Rilke, Kafka, Eliot). Preporučit ću i dva češka autora, koji se obično ne svrstavaju među klasike: Hrabala i Kunderu.

Automobilom ste obišli cijelu Europu, gdje ste se osjećali „kao doma“?
Svagdje. U Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, Slovačkoj. Nezaboravna su putovanja s Cvijetom. Obišli smo zajedno nešto više od četrdeset tisuća kilometra. Tko se razumije u zemljopis, znade što to znači. Napomenut ću da smo doživjeli samo jedan incident, u Bosni, no kriv je bio drugi vozač.

Bili ste u skladnom i stabilnom braku s voljenom suprugom Cvijetom, nastavnicom njemačkog jezika, autoricom nekoliko udžbenika njemačkoga jezika. Koliko nam ljubav pomaže otkriti svoje mogućnosti i iskoristiti svoj potencijal i što s onima koji su iz nekog razloga lišeni takve ljubavi?
Brak je bio idealan, punih pedeset godina. Živjeli bismo i dalje sretno da je nije pogodila teška bolest, Alzheimerova. Ta je bolest osobito podmukla, vodi do gubitka orijentacije i prepoznavanja ljudi, pa i najbližih. Vratit ću se sretnim godinama, koje su bile sretne već zbog toga što smo odgojili divnu djecu, kćerku i sina. No možda bi bilo manje sklada da se nismo upotpunjavali po naravi. Oboje smo bili stalno skloni verbalnim šalama i prepričavanju viceva. To je bila svojevrsna esencija.

Impresionira Vaša smirenost, strast za znanjem, pisanjem, Vaš angažman.
Redovito pišete i kolumne za Vijenac. Što Vas potiče?
Cvijeta je bila, sve do oboljenja, neobično marljiva: autorica udžbenika njemačkog jezika i savršena predavačica u školama stranih jezika. Povezivao nas je i njemački jezik. Ona je bila kćerka Austrijanca. Oboje smo 1950. upisali studij germanistike u Zagrebu. Ondje smo se i upoznali. Njezina bolest bila je za mene tragedija, jedina u mom životu. Smatrate da sam smiren. Kad god mogu raditi, zadovoljan sam. Živim od izbijanja pandemije u samoizolaciji, pa imam dovoljno vremena za rad.

Scientia est potentia! – Znanje je moć! Akademkinja Dubravka Oraić Tolić je rekla da bi društvo bez prirodnih znanosti bilo prazno, a bez humanističkih znanosti ne bi bilo lijepo. Koliko znanje ima zasluženo istaknuto mjesto u današnje vrijeme?
Definicija moje prijateljice Dubravke savršeno pogađa stvar.

Odnos hrvatske kulture i društva? Kakav je uopće položaj intelektualaca u ovim vremenima?
Tema i problem vrlo su stari. Stalno ih prati, još od doba renesanse, paradoks. Društvo, a zapravo političari, pozivaju intelektualce ( i umjetnike) da budu reprezentanti, ali im takav status ne osiguravaju. Samo jedan primjer: Napoleon je na svoj način progonio poznatu francusku književnicu Madame de Staël stoga što je oduševljeno pisala o njemačkoj kulturi. I Victor Hugo imao je s vlašću slična iskustva.
Nismo iznimka, ali u usporedbi s nekim drugim zemljama ne prolazimo loše.

Bez čega bi bio siromašniji duhovni obzor?
Bez svih vrsta umjetnosti.

Uvijek postoje ljudi koji nas svojim životom inspiriraju, ohrabruju i oplemenjuju. Profesore, Vi ste jedan od njih. Hvala Vam.

Intervju pripremila: Nela Krznarić

Foto: Marko Todorov / CROPIX