Mene šalje car da idem po ovoj zemlji i pomognem kome treba pomoći – tako se šegrt Hlapić predstavlja znatiželjnicima koje susreće na svom putu. Šegrt Hlapić rodio se prije više od 100 godina, a svijet se od tada umnogome promijenio – šegrti idu u škole i više ne uče zanat služeći kod strogih majstora, cirkusi ne putuju od grada do grada, a na sjenokošama umjesto kosaca rade strojevi. No, zašto ipak Hlapić u novom izdanju i što nam on danas može poručiti? I kako uopće priča stara sto godina funkcionira u suvremenom grafičkom dizajnu piktogramskih likova?
Priča o šegrtu Hlapiću Ivane Brlić Mažuranić impresionira i danas – bezvremenski su njezini zorni opisi, humane pouke, humor i likovi. Jednostavnost i slikovitost rečenice kojom je opisano Hlapićevo putovanje jednako je svježa i danas kao i u vrijeme u kojem je nastala, a univerzalne likove toga doba možemo prepoznati oko sebe – dobre ljude spremne pomoći i lopove, koristoljubive i veseljake, slobodu života na selu i ozbiljnost grada u trci za zaradom.
U piktogramskoj crtanoj priči o Hlapiću očuvana je dobro poznata rečenica Ivane Brlić-Mažuranić i u novom kontekstu zasjala je novim sjajem. Bake i djedovi ovdje će pronaći sve poznate replike, motive i likove – magarčića i staroga mljekara, vjernog Bundaša, kućicu s plavom zvijezdom, Miška i njegovu baku… I kroz crtanu priču otkrivamo koliko je šegrt Hlapić „malen kao lakat, veseo kao ptica i hrabar kao kraljević Marko“ suvremen i potreban (i) današnjem svijetu, štoviše da bi trebalo biti više takvih prolaziti po ovoj zemlji, kako u razgovoru zaključuje prosjakinja Jana. Tražili su više takvih, ali nitko nije htio ići za tim poslom osim mene, odgovara usamljeni Hlapić, svjestan da su njegove moći ograničene, ali i siguran da su njegove odluke ispravne. Hlapić vjeruje u dobro i svaki dan budi se ne znajući gdje će dočekati večer, ali zna svoj zanat i zna čitati i odlučan je svoje snage staviti na stranu dobra, pa je siguran da se nema čega bojati i da će naći nekoga kome će pomoći i pošteno zaraditi prenoćište i večeru. Hlapićevu mudrost, hrabrost, pravednost i dobrotu razumijemo i s njim suosjećamo, otuda njegova bezvremenost i potreba generacija roditelja da s njim upoznaju svoju djecu, a i želja baka i djedova da „svog“ Hlapića čitaju svojim unucima.
Branimir Zlamalik, avangardni grafički dizajner, ilustrator i autor crtanih priča u različitim dizajnerskim tehnikama, prihvatio se klasika Ivane Brlić Mažuranić upravo s entuzijazmom djeda koji je tu priču čitao kao dječak i želi je podijeliti sa svojim unucima. Zlamalikov je piktogramski strip novo Hlapićevo ruho s paradoksalnim, dvostrukim učinkom. Na jednoj razini, strip ubrzava čitanje i prilagođava priču djeci koju su elektronski mediji navikli na brze i intenzivne senzacije. Čitatelj prolaskom kroz strip brzo percipira raznolike Hlapićeve čudnovate zgode i nezgode i obuhvaća cjelinu. S druge strane, crtež dosjetljivo reinterpretira radnju, a apstraktne grafičke intervencije, tipično za tisak, pozivaju na zastajanje, razgledanje, povezivanje, čitanje objašnjenja na zadnjim stranicama i vraćanje unatrag. I to višekratno. Zlamalikov je piktogramski Hlapić, višeslojan i duhovit (pa je i prosjakinja Jana, poput suvremenih beskućnika, opremljena kolicima supermarketa), a jednostavni likovi kreirani na ekranu iznenađujuće su empatični, izražajni i sadržajni.
Piktogramski crtež podrazumijeva maksimalno pojednostavljenje, o tome je autor više rekao u svom obraćanju čitateljima. Iako ne vidimo izraze lica likova, položajem figura sugerirano je njihovo raspoloženje, emocija i namjera s mnogo smislu za detalj i tjelesno izražavanje osjećaja. Pokret ruke tako odaje zbunjenost, stav tijela strogost, držanje glave tugu ili veselje. Maštovite frizure i kape također su dosjetljiva signalizacija koja pomaže razlikovati likove i očitati karaktere. Bojama su označeni samo Hlapić i Gita, tako da je crtana priča u osnovi crno-bijela, što naglašava reduciranost crteža i fokusiranost na fabulu, ali istodobno usmjerava pažnju na situaciju, kontekst i grafičke dosjetke. Često duhovite dizajnerske intervencije mlade čitatelje će zabaviti i nasmijati, ali i na komunikativan način upoznati s klasicima suvremenog grafičkog dizajna i apstraktnim rješenjima koja će kasnije, baveći se stripom, susretati u različitim varijacijama, kao što su Möbiusova traka, nemogući objekti ili pak grafika Zagreba iz ptičje perspektive s početka 20. stoljeća. Na kraju se u jednom kvadratu pojavljuje i dobronamjerni lik same autorice.
Ne podilazeći ukusu „pravih“ stripaša koji cijene crtež rukom, Zlamalik je piktogramskim Hlapićem hrabro ostavio iza sebe rasprave o dopadljivosti i stilu jer njegov izraz ne korespondira s vremenskim razdobljem u kojem se priča odvija. Do srži reducirani likovi prebacili su Hlapića, zajedno s konjima, cirkusom i sjenokošom, direktno u 21. stoljeće i time priča Ivane Brlić Mažuranić nastavlja put u budućnost prilagođena novim naraštajima. Među budućim čitateljima crtane priče bit će vjerojatno i onih koji će sa znatiželjom posegnuti i za originalnim romanom kako bi usporedili jezične i sadržajne detalje, a možemo se samo nadati da će netko od mladih čitatelja, negdje za pola stoljeća, poželjeti adaptirati Hlapića u skladu s tehnološkim dostignućima svoga vremena i ponuditi ga svojim unucima, kao što je to učinio Branimir Zlamalik.
Sandra Pocrnić Mlakar
Branimir Zlamalik (1949.) od 1969. do 1990. grafički urednik nekoliko tjednika i mjesečnika kuće Vjesnik. Od listopada 1990. živi i radi u Kanadi, gdje je surađivao s Paulom Arthurom kao urednik i koautor njegove kolekcije Picto▼graficSystems. Nonverbal. Universal. Od 1993. godine bavi se wayfindingom, dizajniranjem hodograma kroz javne objekte.
Branimir piše scenarije i crta priče na teme koje ga u nekom trenutku intrigiraju, pa je tako ostvario i suradnju s hrvatskim književnicima. Svoje crtane priče samostalno objavljuje u kolekcionarskim nakladama.
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, a umrla 21. rujna 1938. godine u Zagrebu. Hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.
Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Akademija ju je dva puta predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.
Počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetoga stoljeća. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Često je nazivana hrvatskim Andersenom radi svoje virtuoznosti kao pripovjedača za djecu i hrvatskim Tolkienom radi posezanja u fantastični svijet mitologije.
Osim Hlapića, najpoznatija su joj djela Valjani i nevaljani, Priče iz davnine i Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. Djela su joj prevedena na više jezika.
Izvor: Matica hrvatska
