Razgovor sa znanstvenikom i književnikom Oliverom Jukićem

Promocija nove knjige Mavro Bröder i njegovi kamaradi autora Olivera Jukića bit će 9. lipnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica. Odličan povod za razgovor sa zavičajnim književnikom i znanstvenikom koji je obnašao dužnost dekana na Veleučilištu u Virovitici u razdoblju od 2016. do 2021. godine.
Oliver Jukić rođen je 1974. u Osijeku. Osnovnu i srednju školu završio je u Slatini. Diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, smjer Telekomunikacije i informatika. Dobitnik je Rektorove nagrade 1995. za najbolji studentski rad, magistrirao je 1998., doktorirao je 2012. Autor je četrdesetak znanstvenih i stručnih radova. Njegovi znanstveni radovi nagrađivani su na međunarodnim konferencijama. Dobitnik je Godišnje nagrade za izniman inženjerski doprinos razvoju sustava upravljanja telekomunikacijskom mrežom za 2021. godinu, koju dodjeljuje Izvršni odbor Hrvatske sekcije IEEE (Institute of Electrical and Electronics Engineers). Koautor je prvog udžbenika Veleučilišta u Virovitici Uvod u građu računala, autor udžbenika Uvod u telekomunikacijske mreže. Živio je i radio u inozemstvu. Član je Društva hrvatskih književnika. Napisao je romane Sudačka nadoknada, Revanche, Bablje ljeto i knjigu kratkih priča Sto lica oporbenog psa. Tri puta je nagrađivan na natječaju za kratku priču-satiru „Slavko Kolar“, a 2016. osvojio je prvu nagradu. Voli glazbu, tenis i nogomet. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata.

Prof. Jukić, nagrađivani ste kao znanstvenik i kao književnik. Morate priznati da je neobično uspjeti u dva različita područja zanimanja, postoji li možda neka tajna veza između znanosti i književnosti? Može li književnost utjecati na kvalitetu života u jednakoj mjeri kao i znanost?
U mom slučaju, sistematičnost koja je temelj svake znanosti, posebno tu mislim na tehničke znanosti, lijepo se uklopila u strukturu kratkih priča i romana koje pišem. No, mislim da je pretjerano govoriti baš o „tajnoj vezi“. Ako govorimo o utjecaju na kvalitetu života, svakako postoji paralela između znanosti i književnosti. Međutim, taj utjecaj se ostvaruje na drugačije načine. Znanstveni dosezi „spuštaju“ se do razine svakodnevne upotrebe u našim životima i na taj način mogu poboljšati život cijele populacije, dok književnost dopire do onih koji to žele pojedinačno i obogaćuje ih na osobnoj razini.

Obrazovali ste se u smjeru elektrotehnike i računarstva. Od kada Vas je osvojila književnost? Što je bio „okidač“ da počnete pisati?
Goran Bregović je rekao da su rijetki oni koji vide izlazak sunca pa onda o tome idu pisati pjesmu. Puno je češća situacija da netko čita pjesme te se onda i sam poželi okušati u stvaranju. Tako je bilo i u mom slučaju. Oduvijek sam puno čitao i u jednom trenutku pomislio da bih mogao nešto svoje i napisati. Bilo je to u jesen 2013. godine, a nekoliko mjeseci kasnije tekst prvog romana Sudačka nadoknada bio je uglavnom gotov. U više ili manje nepromijenjenom obliku izašao je u proljeće 2015. godine i od tada je krenula moja književna „karijera“.

Nakon objavljena tri romana i knjige kratkih priča, objavili ste Mavro Bröder i njegovi kamaradi, također knjigu kratkih priča. Znači li to da Vaše pisanje ide u smjeru kratkih priča? Što je po Vama „prednost“ priče u odnosu na roman?
Nakon što je objavljena „Sudačka nadoknada“ napisao sam jednu kratku priču za satirični natječaj „Slavko Kolar“. Priča je bila gotova u nepuna dva sata, a desilo se da je odmah dobila prvu nagradu na tom natječaju. Naravno da me to motiviralo da se „kratkopričaškom“ formom ozbiljnije počnem baviti, što činim i danas. Prednost je svakako što se radi o kraćoj formi, koja je dostupnija čitateljima koji, na žalost, danas imaju sve manje vremena za čitanje. Međutim, složiti dobru kratku priču na pet do deset kartica teksta uistinu je umjetnost. Priče za posljednju zbirku nastajale su u periodu od dvije godine. Dakle, nastajala je jedna stranica tjedno 😊.

Gdje pronalazite inspiraciju za svoje priče? Tko su Vaši književni uzori?
Prvi uzor mi je svakako Goran Tribuson, a što se tiče kratke priče već sam i prije rekao da mi je ideal Jergovićev Sarajevski marlboro. Postoji još nekoliko autora koje mogu ubrojiti u uzore. Pavao Pavličić je tu svakako, zatim Abdulah Sidran i njegov Otkup sirove kože kao i scenariji koje je radio osamdesetih godina. Inspiriraju me sudbine ljudi u burnim vremenima, koja ih jednostavno „melju“ u povijesnom žrvnju. Vjerojatno je zbog toga tematika mnogih mojih priča vezana uz ratove ili vremena koja im prethode.

Što je bila inspiracija pričama u knjizi Mavro Bröder i njegovi kamaradi? Možete li izdvojiti priču koja Vam je posebno značajna?
Mavro Bröder bio je vlasnik tvrtke „Elektro-bioskop“ u Slatini i 1911. donirao je za izgradnju crkve svetog Josipa, što je dokumentirano u župnom arhivu. Prvi je to spomen kino-djelatnosti u Slatini, a do te informacije došlo se gotovo slučajno. Nesretno Mavro nalazi se na popisu žrtava u logoru Auschwitz i ova knjiga je svojevrstan hommage njemu, ali i njegovim kamaradima, svim drugim likovima iz priča koji su se našli, ni krivi ni dužni, u žrvnju povijesnih zbivanja koja ih bacaju kao orahovu ljusku na nemirnom moru. Posebno ističem priču „Kvar na dvostrukoj peći sa četiri prigušnice“, upravo onu u kojoj se naš Mavro i spominje.

Zavičajnost je vrlo bitna. Autor ste publicističkih naslova: Almanah slatinske kinematografije, Priča o NK Slatina, Slatinski župnik Julije Bürger i Slatinski župnik Franjo Udovičić. Je li to Vaš dug ili dar zavičaju?
Vjerojatno i jedno i drugo. Dobio sam priliku raditi na ovim knjigama, koje su u konačnici objavili izdavači ili suizdavači: Ogranak Matice hrvatske Slatina, Pučko otvoreno učilište te Župa sv. Josipa. Moje je bilo samo da istražujem i pišem i u tome sam istinski uživao. A rad je svakako lakši i motiv veći kada znate da će knjiga u vrlo kratkom vremenu biti izdana. Drago mi je da su u konačnici ugledale svjetlo dana.

Bili ste inicijator obnavljanja rada amaterskog kazališta u Slatini. Osnovana je udruga Gradsko amatersko kazalište Leo Srdoč. Recite nam nešto o povijesti slatinskog kazališta. Koja je svrha osnivanja udruge, koji su ciljevi?
Prvu kazališnu premijeru u Slatini imali smo u sezoni 1954./1955. Od tada, uz neke prekide, kazalište je postojalo sve do Domovinskog rata. Na žalost, prošle je više od trideset godina dok nismo, početkom veljače ove godine, obnovili rad kazališta osnivanjem udruge Gradsko amatersko kazalište Leo Srdoč Slatina. Sredinom listopada ove godine planiramo uz Slatinsku malu scenu, koja već postoji i koju organizira Pučko otvoreno učilište Slatina, obnoviti i Slatinske kazališne večeri, manifestaciju koju je nekada pohodilo mnogo Slatinčana. Iskreno se nadam da će kazalište tada imati i svoju prvu premijeru, ali vidjet ćemo hoćemo li uspjeti u tome. Kazalište je bitan atribut grada i Slatina ga zaslužuje imati.

Godine 2017. završili ste Sustavni studij duhovnosti u Zagrebu koji je dio Karmelskih studija duhovnosti (Papinski teološki fakultet, Institut za duhovnost “Teresianum”, Rim). Koliko Vas je ovaj studij obogatio kao osobu?
Nakon doktorata u tehničkim znanostima, poželio sam vidjeti kako znanost izgleda u društvenom odnosno humanističkom području. Koje se metode koriste, kakva je znanstvena retorika, kako izgleda pisanje znanstvenih radova u tom području. Ovaj studij je bio pravi odabir, jer sam imao priliku slušati predavanja vrlo kompetentnih i duhovnih ljudi, mahom doktora teoloških znanosti. Naravno da sam tamo i mnogo naučio o vjeri, i to ne samo katoličkoj, što svakako obogaćuje čovjeka. Diplomski rad s tog studija pretočen je kasnije u knjigu „Slatinski župnik Julije Bürger“.

Koje su ključne riječi kojima biste opisali vrijeme u kojemu živimo? Ima li prostora za duhovnost, koja se može shvatiti kao ljudska potreba za pronalaženjem krajnjeg smisla i svrhe?
Današnji svijet karakteriziraju mnoge stvari, istaknut ću dvije. To su konzumerizam i tehnološki napredak u ICT domeni koji omogućava da baš svaka budala može izreći što god poželi, da pri tome djeluje sasvim ozbiljno i da ga čuje cijeli svijet. Što se duhovnosti tiče, prostora ima, tu sam siguran. S jedne strane, odmah poslije Svih svetih po trgovačkim centrima počnu lagano svirati božićne pjesme. Turističkim rječnikom govoreći „kreće predsezona“. No, s druge strane, mnogo ljudi dolazi na zornice i očito traže malo više u to blagdansko doba od samog prostiranja blagdanskog stola. Vjerojatno je najveća umjetnost u tome pronaći pravu mjeru.

Je li čovjek današnjice u većoj mjeri opterećen pa teže pronalazi prostor za umjetničko i stvaralačko djelovanje u odnosu prije trideset, pedeset ili sto godina?
Tehnologija omogućuje puno lakši umjetnički izričaj u današnje vrijeme nego je to bilo prije dvadeset, a pogotovo sto godina. No, to ne znači da je sve što se objavi kvalitetno. Stoga imamo dvosjekli mač: danas je lakše nešto objaviti, ali se i lakše izgubiti u šumi objavljenih radova.

„Ma što te, brate, u životu čeka: Ti budi svoj!“, napisao je August Šenoa u pjesmi Budi svoj. Koji je način najbolji za ostvariti Šenoin postulat?
Za čovjeka bi bilo dobro da uvijek kaže „ne“ kada tako osjeća. Drugim riječima, ako napravimo nešto za što duboko u sebi osjećamo da nije ispravno, nešto iza čega nam ostaje gorak okus u ustima, možemo sa sigurnošću reći da smo uradili nešto pogrešno. Ponekad to može biti u dobroj vjeri, ali obično se radi o nekim vanjskim utjecajima pod kojima smo postupili suprotno sebi. Od tih i takvih utjecaja se jednostavno treba maknuti. Možda kratkoročna cijena koju platimo može izgledati velika, ali dugoročni benefiti su znatno veći. Postoji jedan lijepi stih od Balaševića „možda i nisam neki biser, ali sam barem svoj režiser, sam za sebe smišljam zaplete i kraj…“. Biti svoj je neprocjenjivo.

Svirate gitaru. Snimili ste CD s tamburaškim sastavom “Marinijanci”. Znači li to da kao Slavonac preferirate tamburašku glazbu? Je li to bio jednokratni izlet u „glazbene vode“ ili možemo očekivati još nešto slično?
Tamburašku glazbu volim, ali je već godinama ne sviram aktivno. Kod kuće sviram gitaru prilično redovito i često, na javnim nastupima samo na promocijama vlastitih knjiga. Što se tiče repertoara, on je gotovo isti kao osamdesetih godina. Naravno, ne baš tako striktno, ali recimo da je to okvir koji u mom slučaju traje već godinama.

Strastveni ste navijač hrvatske nogometne reprezentacije, koju ste pratili na tri svjetska i tri europska prvenstva. Planirate li možda otići na Svjetsko nogometno prvenstvo u Katar krajem ove godine? Vaša nogometna prognoza za Hrvatsku?
Da, uvijek sam uživao prateći reprezentaciju. Na žalost, destinacija i vrijeme održavanja predstojećeg svjetskog prvenstva su izrazito ne-nogometni. Kada tome dodamo sve one priče o korupciji prilikom dodjele domaćinstva, čini mi se da ću ove godine prvenstvo pratiti iz Hrvatske. Imao sam čast pratiti reprezentaciju na tri utakmice u Francuskoj 1998. Činilo se tada da je bronca neponovljiva. Na kraju se ispostavilo da smo otišli i korak više u Rusiji 2018. Gotovo sam siguran da ćemo i to jednom nadmašiti. Volio bih da to bude već ove godine.

Profesore, čestitamo Vam na svim dosadašnjim uspjesima i nagradama.
Čitatelje pozivamo na promociju knjige Mavro Bröder i njegovi kamaradi koja će se održati u četvrtak, 9. lipnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica te isti dan od 20 sati u Hrvatskom domu u Slatini. Na predstavljanju će sudjelovati Sanja Vučković i Miroslav Mićanović. Bit će to večer priče i dobre glazbe u izvedbi profesora Jukića. Svi ste dobrodošli.

Intervju priredila: Nela Krznarić
Foto: Matija Rođak