Novi Jan Bolić u BELETRAFICI

Jan Bolić: Štakori

Što može poći krivo – mladi su željni provoda, alkohol teče u potocima, droga je lako dostupna, dileri i makroi caruju podzemljem lučkog grada, nezaposlenost je visoka pa se žene i djevojke prostituiraju, očajnici pristaju na sve za novac, beskućnici spavaju u napuštenim industrijskim halama, kontejneri koji svakodnevno pristižu kriju mračne tajne, švercanu robu i poneki zločin… Što može poći krivo napisao je Jan Bolić u svom novom krimiću “Štakori”, u kojem silazi u mračno podzemlje lučkog grada. Kako su Riječani reagirali na roman u kojem je prikazana crna strana njihovoga grada, najbolje se vidjelo na promociji u kafiću Teatro na koju su Janu na dar donosili košare voća, umjetnine, a među posjetiteljima bio je i bivši riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, koji je, pozdravljajući Jana, rekao da je kao gradonačelnik dolazio na događanja na koja je morao, a sada dolazi na ona na koja želi. Na riječkoj promociji, kao i na zagrebačkoj, pročitan je i odlomak o Romu Đaniju, jednom od najemotivnijih likova u romanu. Na zagrebačkoj je promociji, naime, Monika Herceg istaknula Janovo suosjećanje prema najslabijima koje je pokazao u romanu “Štakori”, pa je, na licu mjesta izabran odlomak o Đaniju koji je pročitao glumac Asim Ugljen.
Na svakoj promociji knjiga Jana Bolića, pisca koji piše jednim prstom, vlada posebna razdraganost i dobro raspoloženje koje Jan prenosi na svoju publiku. Iako je roman “Štakori” noir krimić, na obje promocije, riječkoj i zagrebačkoj, vladalo je oduševljenje zbog susreta, okupljanja i pozdravljanja pisca koji svoju publiku uči kako koristiti svoje prednosti i živjeti život koji želi.
U svom drugom krimiću inspektora Johna Monroea, kojeg smo upoznali u romanu “Težina stvarnosti” Jan Bolić dovodi u Rijeku, gdje se Monroe suočava s korupcijom u policiji i na carini. Jan je jezičnu barijeru premostio podatkom da je Monroe kao dijete ljeta provodio na hrvatskoj obali. Kao i u prvom Janovom krimiću “Težina stvarnosti”, fascinira Janova imaginacija kojom prati svoje likove i gradi njihov svijet. Budući da je Rijeka mjesto radnje, Jana su inspirirale goleme i mračne napuštene tvorničke hale i brodski kontejneri koji neprestano pristižu. U romanu Jan Bolić zahvaljuje policajki Nataši i policajcu vozaču presretača Damiru, koji su mu pomogli da stekne potpunu sliku podzemlja. Na promociji u Rijeci bila je prisutna policajka Nataša koja je na pitanje “što ako se negativci prepoznaju u romanu” hrabro odgovorila: “I trebaju se preopoznati, neka znaju da znamo što rade!” Pozitivce pak bi pak Janov roman mnogao ohrabriti da ustraju u borbi protiv korupcije i kriminala, dodala je policajka Nataša.
O romana “Štakori”, književni kritičar Željko Erceg na Dalmacija Danas napisao je: “Poznata anegdota o Ginger Rogers, koja pleše dobro kao i Fred Astaire samo što to radi unazad i na štiklama, bi mogla glasiti i da Jan Bolić (27) piše skoro kao Jo Nesbo (62), s time što to radi jednim prstom na iPhoneu i u hrvatskim uvjetima. Dakle, nema tog broja zvjezdica koje ne biste dali takvoj osobi. Poklonili biste mu cijelo nebo i aplaudirali dok imate snage u svojim rukama, kojima kao i u ostatku tijela, nota bene, funkcioniraju svi mišići.”

Odlomak iz romana Štakori Jana Bolića

– Znam kako ćemo doći do Đanija – zvonki glas zadovoljno je rekao.
– Kako?
– Pratio sam njegovu ženu i djecu i vidiš gdje su – rekao je.
Mihael je pogledao prema autobusnom kolodvoru preko ulice, vidio je jako puno ljudi, ali vidio je i njih. Imali su dva kofera i jednu veliku torbu. Izgledali su kao da su spremni na put.
– Đani, gdje god se nalazio, tu će stići – rekao je Ante.
Nije znao što tata misli napraviti s Đanijem, ali on je znao. Mihael je osjećao uzbuđenost. Natjerao bi ga da klekne ispred njega i gledao ga ravno u oči. Kako je lijepo odlučivati o nečem tako velikom, kao što je nečiji život, razmišljao je Mihael. Taj osjećaj ni jedna jedina droga nije mogla nadomjestiti. Samo što od toga isto postaneš ovisan.
– Njih ćemo poštedjeti, ali Đanija… ne možemo pustiti – rekao je ozbiljno Mihael.
– Nećemo ga pustiti.– Kako znaš da će doći?
– Voli ih! Ako ne dođe, natjerat ćemo ga da dođe…
Đani je brzim i prestrašenim hodom išao prema autobusnom kolodvoru. Razmišljao je kako ih mora vidjeti i želio je biti siguran da su sjeli u autobus za Njemačku. Bio je to veliki rizik, obzirom na to da je traženi napadač, a policije je bilo svugdje. Kretao se ulicom Riva u smjeru kolodvora i kad je došao do ugla pored kioska, ugledao je svoju sreću. Čekali su ukrcaj za München.
Đani se nije približavao. On je vidio još nešto. Stajao je mirno i smrznuto od straha koji mu je prošao kroz tijelo kao komad leda. Kao da je vidio vraga.
Na drugoj strani ulice, stajali su Ante i Mihael, ciljali su ga pogledima. Buka prometa, ljudi, grada, sve se to ugasilo oko Đanija. Shvatio je poruku. Nije želio imati takve misli, ali bojao se da je ovo posljednji put da vidi svoju obitelj. Dosjetio se jedne sitnice, kako je samo jednom lagao svojem sinu i sad mu se neće moći iskupiti. Đani je progutao knedlu u grlu i krenuo prema Violeti i djeci.
– Tata, idemo! Otić’ će! – Mihael je uzbuđeno rekao.
– Ne! Čekaj! Neće pobjeć’! – smireni zvonki glas je potvrdio.
Violeta je primijetila Đanija i odmah se nasmijala. Zagrlili su se, onda je i djecu zagrlio te svakog posebno poljubio.
– Violeta, čuvaj djecu i sretno, ja moram ići, ne mogu s vama – tugaljivo je govorio Đani.
– Čuvaj se Đani, znam, to si bio ti, je li tako? – Violeta je brisala suze rukom.
– Ne brini se! I ne vjeruj ono što govore na vijestima o meni. Dobro?
Samo je kimnula glavom i poljubila ga.
– Amare, morat ćeš s mamom u park, dobro?
– Dobro, tata!
– Čuvajte jedni druge, obećajete?
– Da, obećajemo!
Dva koraka se odmaknuo, a Violeta je s djecom krenula u autobus za München. Smjestili su se u putnički autobus, Đani je gledao kako odlaze, mislio je da neće izdržati. Raspadao se. Jedva je stajao od tuge. Ljutio se na sebe. Nije trebao to dozvoliti. Uvijek je bilo izbora. Sve je upropastio, sve što je volio. Tako cijeli život, što god bi mu se dobro dogodilo, sam bi uništio.
Ante je već stajao pored njega. Đani ga nije ni primijetio, ustvari više ništa nije vidio, samo prazninu.
– Đani, nadam se da neće biti potrebe za ovim – zvonki glas mu je dopirao do mozga.
Ante je držao pištolj ispod jakne. Đani je samo kimnuo glavom kao potvrdu. Jedan uz drugoga prešli su ulicu gdje ih je čekao Mihael s automobilom. Ovo nije uhićenje i ne vode ga u policiju na ispitivanje. Na policiju se nije išlo ako si imao potpisan ugovor s vragom.

Jan Bolić: Štakori, Beletra 2022.

Sandra Pocrnić Mlakar