Ivana Šojat: Štajga ili put u maglu
Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili „pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.
Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.
Izvor: fraktura.hr
Damir Karakaš: Okretište
Mnogi, a pogotovo oni u kulturnim krugovima znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, na ulici, na okretištu tramvaja, pred zgradom u kojoj živi, nakon čega je završio u bolnici u doslovnom se smislu riječi boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez medija: zvali su ga, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj. S nakupljenim bijesom i sasvim ljudskim porivom za osvetom odlučio je raskrstiti pisanjem romana: traumi naime dati umjetničku formu kako bi oprostio, oprostiti pak kako bi zaboravio… „Okretište” je, tvrdi autor, roman o nemogućnosti da se bilo što napravi – osim da se o jednoj takvoj životnoj situaciji koja te zadesi napiše roman. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu. Ali u romanu nema niti spektakla niti crne kronike, jer književnost je za Damira Karakaša oduvijek bila jezik, ne puko opisivanje događaja.
Izvor: skolskaknjiga.hr
Marina Vujčić: Stolareva kći: dnevnički zapisi
U suludom trku u kojem živimo često nemamo kada zastati da promislimo o sebi, o prošlosti, kontemplirati i uzeti si dovoljno vremena za dokolicu. U dnevničkim zapisima objedinjenima u knjizi Stolareva kći pred nama se otvara svijet Marine Vujčić – intiman, prepun razmišljanja, sjećanja, traženja vremena za sebe i bližnje. Kako sama autorica kaže: „Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu.
Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.” Knjiga sastavljena od tri cjeline – „Herbarij”, „Na Palagruži” i „Selo” – nastajala je gotovo puno desetljeće u kojem se autorici život stubokom promijenio, u kojem ona ostaje ista, a biva sasvim drugačijom. Kroz razmišljanja o knjigama koje čita, prirodi u kojoj uživa, svitanjima, mladicama graška u vlastitom vrtu ili izolaciji na udaljenom otoku Stolareva kći donosi fragmente iz života koji može biti i naš.
Izvor: fraktura.hr
Ivica Prtenjača: Sine, idemo kući
Njih je troje. U romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge koje nadvisuje sudbina. Jedan slućeni odlazak, borba za dostojanstvo čovjeka kojemu su preostali tek dani i noći. Možda pokoji mjesec, godina ne, njih više nema i nikad ih više neće biti. I tri su stare fotografije slučajno ugurane u na brzinu spremljenu torbicu. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće i sin ga s majkom posvećeno obilazi. A onda, taj će sin poduzeti gotovo filmsku akciju i učiniti sve da svog tatu vrati na njegovu dalmatinsku terasu, dok cvatu trešnje, a lastavičja su gnijezda puna mladih lajica.
U novom se romanu Prtenjača bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke. Ti se glasovi pretapaju u ritmičnoj izmjeni kadrova i slika prošlosti i sadašnjosti tvoreći elegiju u kojoj poput zvuka činele odjekuje ljubav. Njih je troje, i nemaju imena. Ponekad se čine samima na svijetu
Izvor: vbz.hr
