Razgovor s Draženom Bunjevcem

Dražen Bunjevac autor je knjiga: Ul’cama i mostovima sjećanja, tragovima zavičaja, Iz mikeškog kuta i Braniteljska trantika. Rođen je u godini objavljivanja Deklaracije o hrvatskom jeziku i kada je nastala Europska ekonomska zajednica za čelik i ugljen ali i započet svemirski program ,,Apollo” dok je na svjetske kolnike pušten u promet Citroen ,,Dyane” te osnovana britanska rock grupa ,,Fletwood Mac”. Virovitičani su te godine premijerno gledali film ,,Pošalji čovjeka u pola dva” svoga sugrađanina pisca Milana Nikolića i slušali ,,zlatnog dečka” tadašnje estrade Ivicu Šerfezija dok su rukometašice ,,Drvodjelca” u Bratislavi osvojile ,,Dunavski kup”. Dakle, radi se o 1967. godini i Virovitici gdje je završio osnovnu i srednju školu. Djetinjstvo je proveo na Bikani što se odnosi na sjeverozapadni dio grada uz Ođenicu i prema bivšoj vojarni. On je hrvatski branitelj i bivši profesionalni vojnik te zaljubljenik u svoj grad, kojega katkada od milja zove Mikešburg. Zanima ga tradicija, kulturna baština i mikeški govor kao lokalni idiom starih Virovitičana. Dopredsjednik je Ogranka Matice hrvatske u Virovitici. Osnivač je i voditelj „Mikeških divana“. Voli čitanje i to domaće autore a zanima ga umjetnost te sluša glazbu i prati sport. Dražen je redoviti posjetitelj na kulturnim manifestacijama u gradu, muzeju i našoj Knjižnici, a bio je gost na radionici za branitelje predstavljajući svoj literarni rad. U tijeku su pripreme za objavljivanje njegove nove dvije knjige.

Dražene, jednom ste u razgovoru rekli „Svagdje možeš nešto vidjeti ako imaš oči.“ Vi očito vrlo dobro „vidite“ svoju Viroviticu o kojoj pišete i koja Vam je inspiracija. Od kuda ta ljubav prema rodnom gradu?
– Jednako vrijedi i za uši, imati sposobnost posluhnuti, detektirati nešto pomoću organa koji je neopterećen i neograničen bilo čime, dovoljno zdrav i normalan te svakako slobodan uz puno ,,utakmica u nogama”. Ljubav prema rodnom gradu je korijenski utkana s prvim spoznajama kada sam shvatio dragocjenosti koje mjesto rođenja ima i nudi. Kada mi je porodično doznačena i objašnjena povezanost starosjedilaca i životnog okruženja. Ljubav je bila uzajamna zahvaljujući okolini i pruženim mogućnostima a jednako tako je i s inspiracijom koja je zbog toga nepresušna.

Kako je bilo odrastati u Virovitici? Čega se posebno sjećate iz djetinjstva?
– Odrastanje je bilo raznovrsno, ovisno o mnogim stvarima i prilikama u određenom periodu života ali je sasvim sigurno ljudski, kolektivno i prirodno bilo raznolikije i bogatije nego li će to više ikada biti. Zapamćeno je svakodnevno igranje izvan domova gdje nam je crkveno zvono bilo vremenski signal i orijentir za završetak aktivnosti i odlazak doma. Vječito smo bili vani na ulici i svim mogućim prostorima gdje se mogla odvijati bilo kakva igra ili zabava te naravno i nepodopština. Boravili smo i u prirodi na osamama, livadama, kojekakvim travnjacima, među voćnjacima, gajevima, kukuruzima i andrminjem koje smo istraživali. Skakali smo po šančevima i gacali po lokvama s mlačnom vodom nakon ljetnoga pljuska a onda radili ludorije na Bikani gdje smo pravili kolibe, razna skrovišta kopali u zemlji, igrali se rata, kauboja i Indijanaca ali i vatača po zidićima i krovu gospodarskog objekta namijenjenog za tovljenje svinja i bikova. Zimi smo pravili igloe i bunkere za sukobljavanja protiv sviju i svakoga koje smo gađali grudama i onim teškim, neugodnim ledenjarama. Škljizali se i sanjkali po Ođenici i parku gdje smo imali i svoju legendarnu i opasnu skakaonicu. Pa onda svakodnevno igranje nogometa, glavometa, uroboja i guzimbera. Igrali smo i basket na novom ali nikada dovršenom košarkaškom stadionu kraj vegeškinog igrališta okruženog mirisnim lipama. Zatim, boravci i pustolovine na Bajeru i u ”PIK-ovom voćnjaku”… ima toga na pretek. Sve pamtim i još uvijek se misaono igram. Inače, moja Bikana je sigurno najsportskiji gradski firtl

Zaigrali ste nogomet sa osam godina kada ste prvi put dobili kopačke i nogometna ljubav neugaslo traje sve do danas.
– Moj ozbiljan nogomet je počeo u pionirima RSD ”Borac” zahvaljujući odrastanju i stanovanju samo par minuta hoda do igrališta. Od kad znam za sebe trkao sam tu loptu u svom dvorištu, ispred kuće, na ulici ili svim mogućim mjestima pogodnim za tu najpopularniju igru. Inače, otac, stric, bratić i još neki članovi naše uže porodice i šire bunjevačke loze bili su nogometaši ili s nogometom povezani, ali i drugim sportovima, rukometom, košarkom, kuglanjem pa kada sam dobio prve adidas kopačke od rođaka iz Zagreba, odmah sam postao član kluba sa sjeverozapada grada u vrijeme kada je tamo igrao najveći golgeter Nikola Fučkar koji je stanovao tik do nas u kući strike Đuke Bunjevca. Kod njega sam dolazio i tamo na štingljama svake nedjelje gledao naglancane kopačke spremne za duele, driblinge, udarce i golove. Nogomet mi je usađen u gene i bez njega se ne može iako vrijeme i život čini svoje. Jedino se više ne sekiram kao prije i imam svoje rituale kada su važne utakmice. Rođeni sam Dinamovac ali poštujem i cijenim sve druge klubove a grozni su mi ovi nasrtaji i sukobi među navijačima i pogotovo s policijom. Užasno je da Hrvat zbog utakmice koja bi trebala biti ugodno provedeno poslijepodne, unatoč ishodu, nasrće na Hrvata i da nemamo prave sigurnosti nit’ mira na stadionima i po ulicama raznih gradova gdje vrebaju fanatici i razbijači da te sačekaju zbog drukčijeg dresa ili automobilskih tablica. Evo, naši ”Vatreni” su opet medalju osvojili i zahvaljujući nogometnim uspjesima mi smo ponovo barem mjesec dana sretna nacija i zemlja s obožavateljima širom svijeta a onda krene HNL i sve se promijeni nagore.

Gdje su bila omiljena mjesta za izlazak u gradu, koja se glazba slušala?
– U moje vrijeme se izlazilo početkom vikenda odlazeći prvo u kina jer ih je Virovitica na sreću imala dva u kojima si mogao u jednom danu pogledati dvije predstave ako su ti bile privlačne. Potom se odlazilo u slastičarne ili na korzo te klupe kod robne da bi se oko jedanaest išlo u disko koji je bio u tadašnjem omladinskom klubu, zvanom ”Omladinac”. Tamo se sastajala ekipa ljubitelja rock, pop i plesne glazbe. U tom podobnom i taman dovoljnom prostoru su bile slušaone, koncerti ondašnjih poznatih sastava, predstave ”Keprurea” i redovita ”Gitarijada” s nastupima naših lokalnih grupa i izvođača koji su se natjecali. Takmičilo se i u disco plesovima i bila je živa i zanimljiva scena zajedno s provodima punim đuskanja, kibiciranja, muvanja, zezancija, šala, upucavanja i dima. Moja generacija slušala je sve žanrove rock i pop glazbe a najviše onu s kraja sedamdesetih i iz osamdesetih i taj poznati ”Novi val” koji nas je zapljusnuo svojom, prvenstveno muzikom a onda i stripom te svime ostalim. Išao sam gledati kazališne predstave i naše glumce sugrađane te one nešto starije od mene koji su tada počinjali glumiti i kasnije postali naši virovitički glumački ambasadori i nagrađivani umjetnici; Srećko Berec, Draško Zidar, Mijo Pavelko, Blanka Bart, Snježana Lančić…

Nabrojite pet karakterističnih obilježja Virovitice.
– Od vizualnih obilježja tu je, svakako prva, crkva Svetoga Roka koja se iz daljine lijepo vidi kako izranja iz krošanja platana kao svjetionik ili misaoni putokaz odakle god dolazili. Čiji je bogati barokni oltar najveći u Slavoniji te mnoštvo kipova svetaca sa preko stotinu anđela i anđeoskih motiva na mnogim mjestima koji se mogu uočiti. Zatim je Ođenica sa svojim posebnim mostovima različitih dimenzija i namjena koji premošćuju njene strme obale i duboko korito kao u kakve rječine spajajući i naše živote. Dugačka je samo četrnaest kilometara i napaja se iz sedam izvora magičnih naziva Vilina Kosa, Vražje vršje, Franjevina… Tu su Mali park s bunarom i Veljki park u centru grada koji se doduše pretvorio u ”dnevni boravak” bez one nekadašnje romantike i spasonosne ‘ladovne ali ipak je makar i u tragovima ostao naš park. Neizostavno obilježje je dvorac Pejačević s nedavnom titulom ”najboljeg slavenskog muzeja” koji se, ne znam zašto, reklamira kao #malivelikimuzej, s čim se nijedan Mikeš i Virov’tičan neće složiti jer su za nas dvorac i muzej oduvijek Veliki. Na kraju je, a može i na početku, lipa! Virovitica je oduvijek bila grad čiji centar svojim obujmom, ‘ladovinom i mirisom krase stabla lipe. Tog mitskog slavenskog božanstva iz pretkršćanskih vremena. Smatram da je zbog tih lipa Virov’tica također lipa!

U knjizi Iz mikeškog kuta, kolumne ste potpisali pod pseudonimom Bera, dakle izvorni Mikeš. Kakav je ustvari Mikeš? Što najviše voli, a što ga najviše razljuti?
– Ta moja kolumnistička odiseja je zahvaljujući pronicljivom novinarskom, voditeljskom i uredničkom doajenu i magu Trpimiru Markotiću počela u ,,Virovitičkom listu” a kako je naše bunjevačko špicname Bere tako me je on i potpisao. Tu moram napomenuti da sam ja zapravo samo jedan od mnogih Bera, to jest Bunjevaca rasprostranjenih svuda u gradu među kojima je najpoznatiji Zdravko s Dedinja zbog ugodnog divana i odličnog Berinog vina. Kao starosjedioci potičemo iz Berinovca a to je danas Cesarčeva ulca i tu nam je djedovina. Mikeši su bili gazde i zemljoradnici s volovima i konjima kao i u svim tadašnjim manjim sredinama sentimentalno vezani za zemlju, okruženje i domovinu ali suzdržani i samozatajni gledajući uvijek svoja posla. U moje mladenačko vrijeme bilo je i onih koji su jednim okom firili na ulcu i preko plota što se radi i događa s varošom, ljudima, okruženjem i ostalim stvarima imajući za sve pitanja, prijedloge, rješenja i stavove kada bi se zatekli u divanu na korzu ili pijacu a katkada i tamo na Borcu. Ali dalje od toga, koliko mi je znano, nije bilo nikakvog značajnog društvenog dosega.
Svakog pravog Mikeša ljute oni zakupljeni i desetljećima prazni gradski prostori i livade koje još viđamo po gradu te zabrinjava ova divlja izgradnja i devastacija prostora bez ikakvog pravila i smisla gdje se sve ono što je bilo tradicijsko i prepoznatljivo ništi ili rastače do neprepoznatljivosti, a sve zbog toga jer je lakše srušiti i novo napraviti?! A u pitanju je zapravo svakovrsni komformizam. Vani se tako ne radi, tamo su osigurani novci za takve stvari i svaka se cigla na svoje mjesto vraća dok se kod nas baci ili se naprave limeni dimnjaci. Ljuti sve više i više limenih ljubimaca na našim ulicama kojima se, valjda u skladu s proklamiranim ,,zdravim životom”, udovoljava i prave silna parkirališta umjesto da se već jednom maknu iz središta. Žalosti nestanak jedinstvenog ,,Gradskog vodiča” kojim smo bili prepoznatljivi, dostupni, zgođašnji i nadasve informativni kao malo koji grad u domovini. Tu je još i ova neopravdana skupoća svega i svačega povodom nove valute i ulaska u Schengen a neugoda je velika jer još uvijek nemamo svojeg bazena ali dobro je što prilikom odlaska u Barcs na kupanje neće biti nikakve kontrole.
Najviše voljimo jesti krumpire i svakojako meso te popiti dobrog gemišta ili pivo pa tu spada odlazak do svojih birtija i svojega mesara te nabavljača poljoprivrednih dobara sa pijaca. Tu je i nedjeljni odlazak na buvljak gdje se može susresti stvarno svak’, pa čak i onaj koji se desetljećima nije s nekim sreo ima veliku prigodu da će se tamo naći. Svaki pravi Mikeš kupuje i čita za samo 66 centa svoj ,,Virov’tički list” i prati radio a posebno u nedlju kada su ,,Mikeš i Prco” sa svojim zgodama na jelovniku. Grad nam je bogat s kulturnom, a naročito pjesničkom i spisateljskom scenom, gdje ima svaki mjesec u knjižnici muzeju i po raznima mjestima za svakoga po nešto i to svi volimo. Zapravo, sve što pridonosi da živimo bolje i da se Virovitica ponosi i promiče ima naše zafale i simpatije.

Što prosječnom Mikešu znači Ođenica, a što Drava?
– U davna vremena je nemjerljivo više značila našim građanima nego li danas jer se na njenim obalama s prakljačom i rendačom, pepelom il’ safunom prao i ispirao veš, punila burad te vatrogasni tankovi za gašenje požara. U njenoj vodi pod kamenjem se ispirala koža, prali konji i kola, napajala marva i živina. Pod njenim mostovima skrivalo se od roditelja i ostatka svijeta, bježalo od iznenadne kiše i ljubakalo poskrivećki tako da imamo i poznati ”Most ljubavi” za kojega pojma nemaju mnogi naši sugrađani.
Za mene i moje vršnjake čije su ulice zapravo njeni rukavci i produžene ruke njenog toka a zapravo života, prirode i komunikacije ona je izvorište svega, naša suputnica i ona koja fizički spaja i razdvaja u mentalnom i fizičkom smislu. Na njenim obalama smo se igrali i prvi puta u njoj gacali istraživajući joj dno, kupali se i pravili brane, zatim, sanjkali, igrali hokej, hodali po ledu tko će dalje a stariji dečki od nas su se i santali?! Skakali smo udalj niz strminu glumeći Sandokana i njegove gusare, po prvi puta vidjeli razne ribe, vodenpauke, viline konjice, zmije, štakore, patke i hvatali rukama žabe i plovili na splavi Zato sam o njoj i njenim mostovima napisao i posvetio knjigu. Ođen’ca je naš mitski Rubikon jer smo na njoj ratovali i ona dijeli Virov’tičane od kuferaša.
Drava je njena starija sestra koja nas Slavonce zajedno sa Dunavom i Savom obilježava i daje nam taj zemaljski identitet. Dravi se oduvijek divimo kada u Barcs dolazimo a oduvijek je zanimljiva pecarošima i sladokuscima njenih riba. Sa sjetom se sjećam teglenice i vađenja pijeska kod Terezfelda, Terezinog Polja, a uživam dok ljeti spazim njene kupaće sa sjeverne obale.

Fotografijama ste ispričali priču o virovitičkim bunarima. Kada možemo očekivati izložbu?
– Izložbu sam planirao prošle godine ali smo se uslijed prenatrpanosti i nekih drugih stvari jednostavno mimoišli, no, predaje nema, i sigurno će biti predstavljena i ta tema.

Pišete dvije nove knjige. Otkrijte nam detalje. Kada će biti promocija i koji će to naslov prvo biti?
– Ja i moj prvi izdavač ,,Mikešland” planirali smo lani u rujnu objaviti i napraviti promociju moje nove knjige s tridesetak priča, uglavnom, autobiografskog karaktera koja govori o sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća u Virovitici ali se iz nekih razloga izjalovilo. Druga knjiga tiče se virovitičkog ,,Rock & blues” festivala koja je osamdeset posto gotova i nadam se da će ove godine kod vas u Knjižnici biti mojih promocija.

Osnivač ste i voditelj literarno-edukativnog programa Mikeški divani koji su se održavali pod pokroviteljstvom Ogranka Matice hrvatske u Virovitici od 2013. do 2018. godine. Planirate li nastaviti s „Divanima“?
– ,,Divani” su malo zaguljena tema jer gotovo sve smišljam, određujem, ugovaram, pišem, dizajniram i radim sam a sve je manje govornika i oni neki koji su vrlo lijepo i značajno učestvovali su nažalost umrli, dok oni preostali suradnici su se pomalo pritajili ili odustali. Koncept je zahtjevan i teško je dopodne uskladiti termine ali svakako bih zbog drage, zahvalne i odane publike trebao to nastaviti dalje.

U knjizi „Ul’cama i mostovima sjećanja, tragovima zavičaja“ zapisali ste „Brzina je u današnje vrijeme obaveza i vrlina. Ali s tom brzinom i jurnjavom za svime nećemo daleko stići.“ Kako toj jurnjavi stati na kraj?
– Nije mi jasno da uslijed svih mogućih kućanskih pomagala, industrijski robotiziranog razvoja i nikad boljeg transportnog prijevoza od točke A do točke B većina ljudi ni za što nemaju vremena?! Nitko nikom ne ide i susjedi se ne poznaju a žive u istoj ulici?! I da nema kulturnih i sličnih sadržaja gdje se nalazimo ne znam gdje bi to bilo ali i na njih uglavnom dolaze jedni te isti pa se postavlja pitanje gdje su i što rade drugi? Smatram da je stvar u mozgovima ili komodiranim ljenguzama. Drugoga nema. Prateći i gledajući sa strane te koliko smo se od mnogih stvari odmakli, bojim sa da ,,Nema nam pomoći” kako pjeva TBF. Eto, s tom jurnjavom smo stigli do toga da najviše sjedimo doma, ili u nekom drugom prostoru gdje samo tipkamo gledajući i čitajući te tjelesno primamljive objave i vrišteće naslove a zapravo obične navlakuše i šarene laže te nebuloze koje se svakodnevno u milijunima serviraju uz napomenu ,,predloženo za vas!” Pa još kad pročitam komentare… Uglavnom, sve je na osobnoj razini ali ovaj i ovakav globalizam ubija zdrav mozak…

Dražene, hvala Vam na zauzetosti i predanosti u nastojanju da očuvate „mikeški duh“ rodnoga grada. Vjerujemo da se uskoro vidimo u Knjižnici na promocijama. Slobodna sam poručiti Vam na mikeškom: Željim Vam puno zdravlja, novih knjiga, veselih trantika i osobnog zadovoljstva.
– Fala, fala svima nam treba najprvo zdravlja i svakojakog zadovoljstva…

Razgovor priredila Nela Krznarić