Dalibor Talajić: Treptaji – … ili dnevnik dvaju odrastanja

„Most ponad burne rijeke“ knjiga je u kojoj prvi put u Hrvatskoj otac progovara o svojim dramatičnim iskustvima s poremećajem autističnog spektra svoga djeteta. Dalibor Talajić s očinskom je ulogom prihvatio odgovornost za život i dobrobit svoga sina i uporno i hrabro iz dana u dan stjecao sinovljevo povjerenje, učeći ga kako zajedno mogu pobijediti nevidljivog neprijatelja. U knjizi „Most ponad burne rijeke“ opisao je prve godine u kojima je u trci s vremenom tražio rješenje i kakvu je ulogu u razvoju njegova dječaka imala glazba i arije koje je pjevala „baka Ljilja“, velika operna diva Ljiljana Molnar Talajić. Tretman koji je pokazao rezultate bio stroga i zahtjevna ABA metoda koju primjenjuje neuropsihologinja mr. Daniela Helc. Zahvaljujući njezinu znanju i upornosti, glavni junak knjige, suprotno svim prognozama krenuo je u školu.

Knjiga „Most ponad burne rijeke“ objavljena je 2018. godine uz potpore Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH, a do danas je postala evergreen, iako govori o predškolsku dob dječaka koji je danas već u srednjoj školi.
Druga knjiga Dalibora Talajića opisuje polazak u školu i napredovanje dječaka u osmogodišnjem školovanju. Kako se prije njegova polaska u školu rodila i sestrica, nastavak opisuje oba djetinjstva i ističe njihovu razliku. Dok je dječaku bila potrebna pomoć gotovo u svemu, djevojčica gotovo sve može sama. Kontakti s drugom djecom, samostalno učenje, opismenjavanje, koje podrazumijeva osnovnoškolski program – sve su to izazovi pred dječakom koji vrlo polako otkriva svijet i formira svoju predodžbu o njegovoj veličini. Djevojčica istodobno očarava roditelje svojim postignućima i potencijalima i razvija zaštitnički odnos prema bratu.
U novoj knjizi, glavni junak knjige samostalno uči, pismen je i sam ide u školu, odgovara gradivo i surađuje s nastavnicima. Dalibor Talajić i u novoj knjizi impresionira postignutim rezultatima u tretmanu poremećaja autističnog spektra. Na pitanja o integraciji djece sa sve češćim poremećajem autističnog spektra autor odgovara svojim postignućima. Nastavljaju se posjeti Beogradu i profesorici Danijeli Helc, koja od početka vodi program po strogoj metodi ABA. I nastavlja se napredovanje sada već mladića koji je svjestan svojih ograničenja, ali i sve svjesniji svojih mogućnosti. Umjesto savladavanja otpora, slijede dogovori o novim lekcijama. Pojavljuju se vlastite želje, planovi i ambicije. Paralelno, pored dječaka raste djevojčica koja osvaja svijet daleko brže i samopouzdanije.
Drugu knjigu o dva djetinjstva i dječaku koji izlazi iz spektra Dalibor Talajić ilustrira vlastitim ilustracijama.
Knjiga „Treptaji … ili dnevnik dvaju odrastanja“ objavljena je uz potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.

Poput iskusnog majstora, mukotrpno i uporno Dalibor kleše, milimetar po milimetar, svoju roditeljsku gromadu kamena. Sve dok ne otkrije Kip isklesanog Srećnika.
Mr. sc. Danijela Helc

Svaka crtica, svaki treptaj iz zbirke jedna je situacija, jedan prizor, jedan izvor
svjetla, jedna jaka emocija. Svaka je cjelina za sebe i već prvom rečenicom bliska je čitatelju.
Mr. sc. Ana Dembitz

Dalibor Talajić rođen je 1972. godine u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u obitelji operne umjetnice Ljiljane Molnar-Talajić. Od 1975. živi u Zagrebu, gdje je završio jezičnu gi,mnaziju i Muzičku akademiju u klasi prof. Josipa Tonžetića, i tako stekao diplomu profesora klarineta.
Deset je godina radio kao profesor u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi Zlatka Balokovića i bavio se crtanjem kao samouk kroz čitavo svoje obrazovanje. Radeći u glazbenoj školi, počeo je graditi i karijeru crtača. Stripovski zanat rafinirao je u fanzinu Endem, dok je prve profesionalne uratke objavljivao u Modroj lasti, Prvom izboru, Frci, Loadedu i sličnim časopisima te sudjelovao u produkciji animiranih serija u Croatia filmu. Godine 2005. angažirao ga je mali američki izdavač Desperado na prvom samostalnom strip-serijalu Deadworld, dok ga francuski izdavač Delcourt nije angažirao za adaptaciju Evanđelja po Mateju, u sklopu strip adaptacije Novog zavjeta.
Od 2009. godine crta za najvećeg američkog izdavača stripova, Marvel i između ostalih naslova nacrtao je Deadpol Kills the Marvel Universe, jedan od najprodavanijih Marvelovih naslova svih vremena.
Njegov je najveći umjetnički i osobni uspjeh, također za Marvel, strip Madaya Mom u suradnji s novinarkom ABC-a, Rym Momtaz. To je dokumentarni strip o stvarnoj ženi i njezinoj obitelji u opkoljenom gradu Madaya u Siriji. Strip je uvršten i u kurikulum američkih srednjih škola, za pomoć u nastavnoj obradi teme izbjeglica i civila u ratu uopće.
Prepoznat je po svojem naturalističkom stilu crtanja i kao vješt prenositelj emocija, te je u travnju 2020. angažiran na stripu Covid Chronicles za NBC News, koji dokumentaristički prenosi stvarne aktualne borbe malih ljudi u srazu sa svjetskom pandemijom.
Dalibor Talajić živi i radi u Zagrebu.

Odlomak
Tata, taj Paul McCartney i John Lennon izuzetno su plemeniti ljudi.
Prenula me iz nečega što je tek počinjalo nalikovati na misli. Jutro je bilo, ja se nisam baš naspavao, magla, volan… Jedino što sam do tog trenutka uspijevao, bilo je imenovati životinje koje sam prepoznavao u kvaliteti upravljanja automobilom drugih ranojutarnjih vozača.
Ta Njezina rečenica, kao da me centrirala u tom trenutku – ne zbog svoje konstrukcije, navikao sam već na Njen zavidan rječnik i vještinu razgovaranja, nego se uspostavilo svaki puta kad tako pompozno prvo iznese svoj zaključak, da slijedi nešto zanimljivo, nešto iz čega se često i učiti može – i obratio sam punu pažnju na
ono što mi ima reći.
Već čitavu vječnost The Beatles su obavezna muzička
pratnja kojoj god našoj vožnji, ma kako kratkoj. Naslijedili su Michaela Jacksona na tronu najbolje glazbe u svemiru. Iako, Michael je plesno neprikosnoven, dok njih baš sluša. Fascinantno je danas gledati i slušati proces koji smo davno i sami prolazili – papagajsko krivo ponavljanje zvukova u pjesmi, koji postepeno postaju točno izgovoreni, a da bi konačno postale riječi stranog jezika. Riječi sa značenjem. Riječi koje provociraju malu djevojčicu da pita nešto o pjesmi koju sluša.
Prvo sam Joj podvalio nekakav best of album, na kojem je u dvadesetiosam pjesama čitav presjek njihova opusa. Očekivano, interesantan Joj je bio prvi dio albuma, dio
gdje je sve veselo i pomalo sirovo u instrumentariju – rana faza. I nakon sedamsto odslušavanja prvih petnaest pjesama, tijekom jedne od vožnji kako je šesnaesta započela samo me je prestala upozoravati da pokrenem CD od početka. Od tada taj CD slušamo redovito od šesnaeste pjesme nadalje.
A šesnaesta pjesma je Eleanor Rigby.
Beskrajno sam ponosan kada svojim prijateljicama, ako su i one slučajno u autu, objašnjava svoju fascinaciju tom pjesmom.
Čudna je, kaže tako, čudna je za pjevati, nije kao pjesme s radija. I upućuje ih da obrate pažnju na violinske aranžmane, koji su gotovo isti kao u filmu Nightmare
Before Christmas, samo što su tamo smiješno strašni, a ovdje nekako tužni. Sama je to primijetila. Jedini problem s pjesmom Joj je što nema bubnjeva u njoj, jer Ringo
je ipak nekako najslađi. Brkovi mu baš super stoje.
Danima, tjednima, svaka vožnja počinjala je šesnaestom pjesmom. I zvukovi su postajali sve točniji, riječi su dobile svoj konačni oblik, i počela su pitanja.
Bilo Joj je čudno što se pjesma ne zove po refrenu. All the lonely people toliko se puta ponovi, zašto se pjesma onda ne zove tako. I konačno, tko je uopće ta Eleanor Rigby.
Iznenađujuće jednostavno mi je bilo objasniti Joj simbol usamljenosti.
I tjedni su se nastavili nizati, The Beatles su se nastavili oriti autom, i tog jutra – dok sam ja nabrajao razne životinje – Ona je naglas zaključila kako su John i Paul
baš izuzetno plemeniti ljudi. Nije čekala moje pitanje o pojašnjenju, samo je nakon dramatične pauze nastavila:
Svi pišu pjesme o svojim nekakvim ljubavima, o svojoj svakodnevici, o svojim prijateljima, o djeci, roditeljima… A Paul i John odlučili su napisati pjesmu o nekome potpuno nepoznatom i jako usamljenom, i o još mnogim takvim ljudima. I to tako dobru pjesmu, da ju svi još uvijek slušaju i još vrlo dugo će ju slušati i u budućnosti. I zapravo, tata, svi ti usamljeni ljudi upravo zbog te pjesme nikad više
neće biti usamljeni – čitav svijet je s njima. Zauvijek…
Na to, ja sam se mogao tek široko nasmiješiti i pružiti ruku do stražnjeg sjedala u autu. Stisnuo sam pest nudeći brofist, a zapravo Joj dajući priliku da mi pest otvorenom ručicom uhvati i veselo cikne: sarma!
Ne znam koji put smo na taj način potvrdili točnost i dubinu Njezina još jednog važnog zaključka o svijetu.
Krenula je sedamnaesta pjesma, a meni su još uvijek od šesnaeste rosile oči.
Znao sam ju unatrag, znao sam o čemu je. Ali, do tog maglovitog jutra i mog Babija u njemu, pojma nisam imao kolika je zapravo.
Paul, John…
Moj duboki naklon…
Dalibor Talajić: Treptaji …ili dnevnik dvaju odrastanja, Beletra 2022.