Melita Rundek: Reci brodovima da se brzo vraćam

Katarzičan roman o ratnoj neizvjesnosti i sigurnosti ljubavi

Ratne priče o događajima koji su tragično mijenjali sudbine dugo mogu ostati neispričane jer su osjećaji koje izazivaju previše jaki ili previše bolni pa ne dopuštaju da se podigne pogled, sagleda nastavak i smogne snaga za dijeljenje priče s drugima. Melita Rundek napisala je ratni roman „Reci brodovima da se brzo vraćam“ četvrt stoljeća nakon što se dogodila priča o kojoj piše. U njezinom ratnom romanu nema akcije, sudbonosnih odluka niti herojskih poduhvata, već naizgled „samo“ običan život koji teče u jednoj zagrebačkoj zgradi u vrijeme uzbuna zbog zračnih napada, zamračenja grada, silazaka u skloništa i mobilizacije. Autorica promatra rat iz pozadine, očima mlade nezaposlene profesorice književnosti Nine i vjerno opisuje događaje i klimu kakva je vladala početkom devedesetih, dok su se u tv-vijestima objavljivala imena gradova u kojima je proglašena zračna uzbuna, a dani provodili u skloništima.

U zagrebačkoj zgradi susjedi sa stubišta zbližavaju se i upoznaju u podrumu, u skloništu u kojem osluškuju detonacije i bombardiranja i iščekuju znak za prestanak zračne opasnosti. Među susjedima u skloništu Nina upoznaje i inženjera brodogradnje Željka koji joj s povjerenjem otvara vrata svog svijeta – iako kontinentalac, iz Zagorja, voli brodove i sam ih izrađuje, pa je njegov stan pun drvenih jedrenjaka. Nina je izgubila roditelje u prometnoj nesreći i ne vjeruje u ljubav, navikla da život samo uzima. No, romansa se ipak rađa, a prekida je Željkov odlazak na ratište. Nina ostaje sa strepnjom pratiti vijesti očekujući povratak ratnika. Željko nakratko dolazi, mršaviji i tužniji, da bi se opet vratio na prvu crtu obrane…

Autentično i kritično autorica opisuje razgovore susjeda u skloništu, nagađanja o snajperistima po gradu, topovski vatromet iz vojarne na Borongaju, odlazak kolone tenkova iz Maršalke. I opisuje smrti zbog kojih se ne plače, nego pada u groznicu.

Ljubavna priča upletena u roman „Reci brodovima da se brzo vraćam“ jednostavna je i diskretna, kao i život na stubištu kojim se silazi u sklonište. Ljubav je iskrena naklonost i povjerenje, umjesto razornih strasti i romantičnih zaljubljivanja tu je toplina i razumijevanje koji nastaju između dvoje donedavnih stranaca i tiho ali potpuno zadovoljstvo u dijeljenju vlastitog svijeta s onim drugim. 

Publika koja se sjeća rata početkom devedesetih živo će se podsjetiti na vijesti i tv-emisije koje su izvještavale o događanjima na ratištima, o uzbunama u Zagrebu i gradovima u Slavoniji i Dalmaciji, izvještaji o zamračivanjima i bombardiranjima. Za mlađe, roman Melite Rundek vjerno prikazuje ratno stanje u kojoj se život svodi na preživljavanje, bez nade, planova i perspektive, u kojem se svi osobni planovi i nadanja stavljaju na čekanje, a i najskromnija želja može postati razorna jer mora biti žrtvovana ratu u kojem nema milosti ni za koga.

Melita Rundek je lektirna spisateljica, besprijekorno jasnog i čistog izraza, koja misli na čitatelja i vodi ga kroz priču stavljajući u prvi plan humanost i nježne osjećaje koje zaglušuje buka oružja. Ravnomjernim ritmom, bez uskličnika i patetike, autorica prikazuje sveobuhvatnost jednostavnog života koji ne traži viši smisao, već ga sadrži. Njezin dirljivi roman čita se u jednom dahu i u suzama.

Roman „Reci brodovima da se brzo vraćam“ objavljen je uz potporu Grada Zagreba.

Melita Rundek rođena je 1961. godine u Zagrebu. Nakon osnovne škole te nastavka školovanja u Centru za kulturu i umjetnost u Zagrebu, završila je studije komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za razne časopise (Plima, Draga, Modra lasta, Prvi izbor) te za emisiju Priče za laku noć na Hrvatskom radiju. Radila je s nadarenima u organizaciji Ministarstva prosvjete i športa, organizirala niz radionica kreativnog pisanja, sudjelovala u programu s prognanom djecom i u prosudbenim povjerenstvima, te održala veliki broj susreta u školama i knjižnicama diljem Hrvatske. Radi kao bibliotekar-informator u Knjižnicama grada Zagreba, na dječjem i na odjelu za odrasle, gdje organizira tribine, predavanja, gostovanja i promocije.

Melita Rundek objavila je trideset i četiri naslova. Za roman Psima ulaz zabranjen osvojila je Nagradu Ivana Brlić Mažuranić 1999. godine. Romanom Izgubljena u ormaru osvojila je Nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za djecu i mlade 2014. godine. Roman Letači srebrnih krila nagrađen je Nagradom Anto Gardaš kao najbolja dječja knjiga 2017. godine. Godine 2019. osvaja još jednu Nagradu Mato Lovrak za roman Moj tata plavac. Za roman Slučaj Mirkovog brata Melita Rundek prvi je laureat regionalne Nagrade Dragan Radulović 2021. godine.

Piše poeziju, prozu za mlade i odrasle te slikovnice, a mnoga njezina djela nalaze se na predloženom spisku lektirnih naslova. Neka od njih su dramatizirana i izvođena na radiju i na kazališnim daskama. Predmet su raznih teorijskih i stručnih radova.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

U svijet književnosti za “odrasle” Melita Rundek uključila se rano objavljenim pripovjetkama, iako i djela za djecu i mlade piše tako da je može čitati cijela obitelj. Jedna mama je napisala javno da je najbolja knjiga koju je pročitala u zadnje vrijeme lektira njezinog djeteta autorice Melite Rundek.

Djela Melite Rundek koriste se u biblioterapiji. Osim naslova za mlade, u biblioterapiji se koristi i njezin prvi objavljeni roman za odrasle Kasni vlak za Kopenhagen koji je rasprodan. U podnaslovu romana piše da je riječ o povijesnom ljubavnom romanu jer se događa u prošlom stoljeću. Teoretičari su ga držali pseudoljubavnim romanom gdje se u formi romana ljubavne tematike progovara o tjeskobi življenja, svakodnevice i gdje ljubav prema nečem ili nekom postaje jedino smisleno rješenje.

Autorica je napisala i tri knjige pjesama za odraslo čitateljstvo: Hajde, pogledaj me! Ako me ne pogledaš, ja ću sasvim izblijedjeti i nestati! zatim Utopljena u kapljici vode, gdje se osim suvremene poezije nalaze i pjesme na dijalektu te konceptualnu zbirku poezije Moja šutnja sa samo jednom, ali vrlo glasnom pjesmom, prepuštajući čitateljstvu da upotpuni ostale stranice knjige svojim poznavanjem prešućenog u javnom diskursu.

Romanom Reci brodovima da se brzo vraćam, svojim drugim objavljenim romanom za odrasle, autorica se vraća povijesnom ljubavnom romanu. Iako je pozadina rekonstruirana ratna stvarnost u Zagrebu i Hrvatskoj ne teži baš nikakvoj politizaciji ili sukobu već iz ženskog diskursa ponavlja tezu da je ljubav, realizirana ili nerealizirana, intimna, ljudska, osobna jedini mogući izlaz.

Takvih tekstova, poput Zameo ih vjetar, Romeo i Julija i mnogih drugih, ima u književnosti i oni traju i imaju svoju vrijednost, kvalitetu i značaj. Na pozadini raznih sukoba se pojavljuje ljubav, nerealizirana do kraja u smislu bajke …i živjeli su sretno do kraja života, ali kao jedina vrijednost zbog koje se isplati živjeti i nastojati.

Roman Reci brodovima da se brzo vraćam također ima svoju biblioterapijsku vrijednost, lječidbenu vrijednost. Gdje se ponovnim proživljavanjem doživljava tuga I pročišćenje. Gdje se odmore i liječe oni koji su bili heroji, oni koji nisu bili hrabri, oni koji su bili samo podrška,

I oni koji su samo voljeli. Bezuvjetno.

Odlomak

Avion je nad Zagrebom probio zvučni zid. Nina to toga trena nije znala. Nagnuta nad sudoper prala je posuđe, kad se začula buka kao da je tik iznad njezine glave proletjelo mnoštvo zrakoplova i eksplodiralo u zraku. Stakla na prozorima njezina stana na petom, zadnjem katu stambene zgrade na Peščenici zatresla su se, pa umirila. Porculanski tanjur, koji je na rubovima imao oslikanu neku arkadijsku idilu, iskliznuo joj je iz ruku i potonuo u vodu zapjenušanu od deterdženta. Nije ga potražila u mutnoj vodi. Obrisala je ruke koje su drhtale i, sasvim nesvjesno, uputila se prema ormariću u spavaćoj sobi, otključala gornju ladicu, uzela sav novac koji je trenutačno bio u stanu i stavila ga u džep skijaške jakne u predsoblju. Vratila se u kuhinju, zaronila nemirnim rukama u toplu vodu, a onda se začulo. Prva sirena u Zagrebu.

Na plakatima koji su već dulje vrijeme bili zalijepljeni po staklima trgovina doimala se tako bezopasnom i bezličnom duga isprekidana crta koja je glumila sirenu u slučaju zračne opasnosti. Sirena se javila iz općine koja je bila pedesetak metara od stambene zgrade, a sama zgrada uvijek se ponašala kao pojačalo. Noću bi svaki korak slučajnoga prolaznika po Zapoljskoj ulici odzvanjao po stanu poput koraka slona koji hoda po polomljenim ogledalima. Kad se sirena prodorno oglasila, Nina je pomislila da glasni, zavijajući ton od kojeg se sledila i osjetila tupu bol u trbuhu, izvire upravo iz njene kuhinje, iz bijelih pločica na zidu, šarena linoleuma na podu, sa svih strana i zamata je u strah, paniku i nemir. Obrisala je

ruke po drugi put, u predsoblju uzela skijašku jaknu i otvorila vrata stana. Na stubama se već čula galama, susjedi su silazili u podrum.

Htjela je gurnuti ključ u bravu, ali je ključ promašio i zaderao po vratima. Trebalo joj je neko vrijeme da uskladi pokrete i zaključa vrata.

***

Sve će biti u redu. Samo mirno. Sve će biti… ritmično je ponavljala nastojeći se smiriti, a sirena je i dalje zlokobno vijugala stubištem, udarala je u koljena i oduzimala joj snagu. Nekoliko joj je slika proletjelo pred očima. Ruševine. Ruševine. Ruševine. Požurila je za susjedima. Neki su nosili vrećice s hranom i vodom, neki stolce na rasklapanje, tranzistore… Osjećala se golo i prazno, noseći u podrum samo sebe i skijašku jaknu. Nije imala ništa pripremljeno. Jer, tko bi vjerovao? Tko bi vjerovao da takvo nešto, u srcu Europe…

– Zamislite vi ovo. Ne mogu vjerovati – netko je govorio na stubištu.

Tko bi vjerovao? A ipak. Već mjesecima Hrvatska živi u ratu. Prvo Knin, pa Plitvice, Vukovar, Vinkovci, Osijek, Gospić, Okučani, Daruvar, Karlovac, Sisak… sve šire i sve bliže. Već mjesecima vojska razara dio po dio Hrvatske, ubijaju se ljudi, pale sela i gradovi.

Vojni su avioni u posljednje vrijeme nisko letjeli nad Zagrebom. Uvečer bi grad opustio, a tjeskoba i iščekivanje bili su u zraku. Sve je stajalo, sve je mirovalo. Prošlog je tjedna otvoren veliki tunel Grič, najveće podzemno sklonište u centru Zagreba, koje je bilo zaključano četrdeset pet godina. Otvoreno je, zlu ne trebalo, za slučaj bombardiranja. Mislila je kako neće trebati. Mislila je da će uskoro, samo što nije, političkim dogovorom, uz nadzor Europe, biti zaustavljena nesreća Hrvatske. Nije vjerovala. Nosila je u podrum samo sebe i skijašku jaknu. Kad je stigla na drugi kat, sirena je prestala i sve je utihnulo. Tišina.

– Što će se sada dogoditi? – pitalo je neko dijete na stubištu.

Odgovor je bio kratak.

– Ne znam.

Melita Rundek: Reci brodovima da se brzo vraćam, Beletra 2023.