Šahovski dnevnik – od pacera do majstora

 Knjiga „Iskre na šahovnici” Bogdana Božinovića jedinstveno je djelo u stogodišnjoj povijesti organiziranog igranja šaha u Hrvatskoj! Bude li netko napisao esej ili knjigu „Hrvatski šahovski rekordi i zanimljivosti”, knjiga koju držite u ruci zasigurno će biti spomenuta. Vjerovali ili ne, prvi put u Hrvatskoj igrač s jednom od majstorskih titula objavljuje komentiranu zbirku svojih odabranih partija! Iako je u našoj zemlji šah jako popularan pa imamo čak tridesetak velemajstora, pedesetak međunarodnih majstora te nekoliko izvrsnih i međunarodno poznatih šahovskih pisaca, nikada do sada u našoj šahovskoj literaturi nismo imali priliku vidjeti zbirku komentiranih partija nekog igrača koji nosi međunarodnu titulu! Zašto, dakle, nitko od stotinjak igrača s međunarodnim titulama nikada nije napisao knjigu poput ove? Prvi je razlog taj što većina profesionalnih šahista, inače sjajnih natjecatelja, naprosto ne osjeća unutrašnju motivaciju za pisanje. Drugi je razlog jednostavniji. Mnogi izvrsni šahisti ne znaju pisati i komentirati ni svoje, a ni tuđe partije. To stanje pogoršalo se u sadašnjoj kompjutorskoj eri, kad je „copy-paste“ prepisivanje i pamćenje varijanata postalo kudikamo važnije od izražavanja misli i ideja.

Za razliku od toga, Božinovićevo djelo izvrsno je na nekoliko razina, prožeto težnjom za cjelovitošću poimanja šaha i vlastite šahovske „samorealizacije“. Razlog zbog kojega svakom šahistu, bez obzira na titulu i snagu, preporučujem ovu knjigu jest to što Božinovićevi komentari, zaogrnuti ruhom finog stila, dramatski oživljavaju svaku partiju te nas autor svojim pripovijestima kao svojevrsnim šahovskim vremeplovom vodi i kroz povijest zagrebačkog, hrvatskog i svjetskog šaha.

U formi šahovskog dnevnika prikazani su vlastiti šahovski rast, samopreispitavanja, otkrivanje „tajni šahovskog zanata’’ i dosezanje titule majstora.

U srži svog bića Bogdan je umjetnik, posvećeni tragač za lijepim i nesvakidašnjim pa nije čudo da to pokazuje i na drugim područjima – u glazbi i poeziji. Svoju lirsku i glazbenu kreativnost iskazuje i nastupajući na festivalima šansone s vlastitim tekstovima i glazbom. Kao i u šahu, sve je postigao bez trenera i sponzora pa je njegovo umjetničko i šahovsko DJELO pravi podvig.

Srđan Šale, međunarodni majstor

Bogdan Božinović, šahovski (FIDE) majstor i trener, kantautor, šansonijer, pjesnik, grafički dizajner, aranžer… i što sve još ne, rođen je 31. prosinca 1958. u Zagrebu, u kojem cijeli život živi i djeluje. Kako to sam zna u šali reći, rođen je s urođenom manom, „atavizmom renesansnog čovjeka!“

Koncem sedamdesetih završava zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti (grafički odsjek), a početkom osamdesetih biva, premda amaterski, sudbonosno i neizlječivo “zaražen“ šahom.

Službeno FIDE-majstor postao je 2005.g. iako je uvjete za to ostvario puno ranije. Dugogodišnji je sudionik klupskog natjecanja u hrvatskoj 1. A ligi. Višestruki je prvak Hrvatske za gluhe, a sa šahovskim klubom gluhih „Silent“ postaje klupski viceprvak Europe u Hamburgu 2009. g. te potom također sa „Silentom“ osvaja naslov klupskog prvaka Evrope tri puta za redom.

Kao član hrvatske reprezentacije gluhih postao prvak svijeta u Estorilu (Portugal) 2010. g., viceprvak Europe u Bakuu (Azerbajdžan) 2005. g. te osvajač brončane medalje na Zimskim olimpijskim igrama gluhih u Chiavenni (Italija) 2019.g.

Dragi čitatelju, držite u ruci jedan uistinu vrijedan rad koji će Vam uz nezaobilazno estetsko zadovoljstvo, pružiti i jedan veoma osobit, intiman pogled na naš šahovski svijet, jednu suptilnu analizu šahovske borbe, isprepletenu finim prikazima ljudske psihe i burnih, snažnih emocija.

Darko Anić, velemajstor

 

Broj stranica 306
Format 165 x 235
Tvrdi uvez, klapne
ISBN 978-953-8209-59-8
Cijena 24 eura

Odlomak

HOPPE

Tri su glavna razloga zbog kojih sam partiju koja slijedi, nakon izvjesnog dvoumljenja, odlučio uvrstiti u izbor. Jedan je razlog taj, što htjedoh pisanom riječju sačuvati dio sjećanja na prva natjecateljska uzbuđenja vezana uz zagrebački šahovski klub „Mladost“ u kojem se u to vrijeme redovito održavahu kategorni turniri. Čak i danas, dok se u mislima vraćam u to davno vrijeme, ponekad mi se učini da čujem tihe otkucaje šahovskih satova i šapat prisutnih „kibica“ koji se stapahu sa zvucima prolazećih tramvaja što bi katkad dopirali do prostorija na trećem katu u ulici Račkoga br. 3.

Nostalgija? Eh, da.. Nostalgija je slabost, kažu neki. Ali valja imati snage priznati ju.

Drugo, sljedeća partija, čiji su akteri dva „pacera“ na turniru drugokategornika, ipak u sebi sadrži komadić šahovske ljepote i uzbudljivosti, a kako je ova knjiga ujedno i svojevrsni šahovski dnevnik s radnim naslovom „Od pacera do majstora“, negdje sam morao početi. A početi je, kažu, najbolje od početka.

Treći, možda i najvažniji razlog jest želja da negdje bude spomenut moj nesvakidašnji protivnik iz te davne partije – Milivoj Hoppe. Jedan od onih neobičnih, neznanih junaka šahovskog kluba, za kojeg je svakodnevni posjet tom prostoru bila egzistencijalno pitanje, ekscentrik, šahovski zaljubljenik i vjerojatno najveći obožavatelj Mihaila Talja. Ako biste mu kojim slučajem pokazali neku od partija koje je Talj izgubio, to bi shvatio kao osobnu uvredu i ne bi s vama progovorio katkad i po nekoliko dana.

Mika (kako ga zovu oni koji ga bolje poznaju – a i ja imam tu čast), čak i onda kad je već potpuno prestao igrati šah, redovito je dolazio u šahovski klub. S knjigom izabranih Taljevih partija pod rukom tiho bi sjedao za „svoj“ stol, a zatim, uz nezaobilaznu kavu, obavijen dimom njemu omiljenih francuskih cigareta „Gitanes“, s neskrivenim užitkom u miru pregledavao partije svojeg miljenika.

Ponekad sam ga u tim trenucima, drsko glumeći bezazlenost i naivnost, znao prekinuti u njegovu prepuštanju „nirvani“ Taljeva stvaralaštva obrativši mu se:

„Ahh… veliki blefer!“
Hoppe bi me tada pogledao zaprepaštenim, izbuljenim očima, a naočale bi mu kliznule na sam vrh šiljatog nosa.
„Moolim? Kaj si rekel?“ odvratio bi prijetećim protupitanjem.
„Vidim, gledaš partije velikog blefera!“, ponovio bih svoju „bogohulnu“ opasku.
Zgrožen mojom „blasfemijom“, gestikulirajući temperamentno rukom, Mika bi mi uzvratio:
„Ajde bež’… marš dalje od mene, nas dva smo završili. Apage satanas!“
To je bio samo „teatar“ i Hoppe bi mi ubrzo praštao moju drskost znajući da sam cijeli „performance“ izazvao želeći jedino vidjeti njegovu komičnu reakciju i da šahovsko stvaralaštvo Mihaila Nehemejeviča cijenim jednako kao i on.

U njegovu skromnom zagrebačkom domu, na zidu sobe nalazi se velika Taljeva fotografija. Kad bi ga neki posjetilac koji nije šahist upitao tko je to, Hoppe bi mu, krajnje ozbiljno i svečano, povjerljivim tonom odgovorio:

„Gospodar univerzuma!“

Možete li zamisliti da je Hoppe jednom zgodom putovao čak nekoliko stotina kilometara samo da bi dobio Taljev autogram? I nije li već to samo po sebi dovoljan razlog da njegovo ime bude negdje zauvijek zapisano?

Slijedi partija Božinović-Hoppe iz 1980., pod nazivom Sicilijanska obrana, o kojoj Božinović piše ovako:

Bilo je to vrijeme kad je sav šahovski svijet, majstori kao i paceri, još uvijek bio pod utjecajem jedinstvene i neponovljive pojave Roberta Fischera te slavnog „meča stoljeća“ Spaski – Fischer.

Premda u vrijeme kad je igrana ova partija Bobby već odavno nije bio svjetski prvak, njegova „sjena“ bila je i dalje sveprisutna pa nije čudo da se crni brani Najdorfovom varijantom Sicilijanske obrane koju je upravo Fischer učinio toliko popularnom. Budući da moj protivnik „igra kao Fischer“, ni meni ne preostaje drugo nego da za tu prigodu budem Spaski! (…) 

Bogdan Božinović: Ljepotu partije čini logika i njezina savršena pravednost
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Šahovske partije mogu biti napete kao krimić i katarzične kao oluja, osobito ako se doživljavaju kroz osjećaje igrača u dvoboju. Knjigu komentiranih šahovskih partija, sa svim žestokim emocijama koje prate šah, napisao je Bogdan Božinović, šahovski (FIDE) majstor i trener, kantautor, šansonjer, pjesnik, grafički dizajner, aranžer koji za sebe kaže da je rođen s „atavizmom renesansnog čovjeka“. Tako Bogdana Božinovića u njegovoj knjizi „Iskre na šahovnici“ predstavlja velemajstor Darko Anić. Knjiga „Iskre na šahovnici“ ima podnaslov „Od pacera do majstora“, a opisuje partije i šahovske drame koje je Bogdan Božinović dosad proživio te protivnike s kojima se susretao od kraja osamdesetih do danas.

Bogdan Božinović višestruki je prvak Hrvatske za gluhe, a sa šahovskim klubom gluhih „Silent“ postaje klupski viceprvak Europe u Hamburgu 2009. g. te potom također sa „Silentom“ osvaja naslov klupskog prvaka Evrope tri puta za redom. Kao član hrvatske reprezentacije gluhih postao je prvak svijeta u Estorilu (Portugal) 2010. g., viceprvak Europe u Bakuu (Azerbajdžan) 2005. g. te osvajač brončane medalje na Zimskim olimpijskim igrama gluhih u Chiavenni (Italija) 2019.g. Hrvatska reprezentacija gluhih šahista iznova osvojila titulu svjetskog prvaka u Varšavi 2022.

S Bogdanom Božinovićem razgovaramo o šahovskim dvobojima koje uživljeno opisuje u svojoj knjizi, o odnosima između šahovskih protivnika, tremi pred odlučujuće partije, o svjetskoj šahovskoj sceni, šahu s umjetnom inteligencijom te o njegovom šahovskom razvoju i o pisanju šansona.

Vaša knjiga „Iskre na šahovnici“ jedna je od rijetkih zbirki komentiranih partija kod nas, jer prvi put netko od hrvatskih šahista s jednom od majstorskih titula objavljuje zbirku svojih komentiranih partija. Kada ste i zašto odlučili opisati svoje šahovske okršaje?

Ideja za knjigu rodila se davno kad sam na turnirima počeo osvajati tzv.nagrade za ljepotu (što je danas, nažalost, isčezlo) a napisana je još prije trinaest godina no tek sad je, evo, ugledala svjetlost dana. Zašto sam je odlučio napisati? Ponajviše zato jer sam to – ja, pisanje je oduvijek način mog izražavanja a i stoga da ipak ostane svojevrsni dokument jednom iznimnom (šahovskom) vremenu kojeg više nikada nećemo živjeti.

Velemajstor Darko Anić primjećuje da u svojoj knjizi dajete „suptilnu analizu šahovske borbe, isprepletenu finim prikazima ljudske psihe i burnih, snažnih emocija“. Šahovske partije doista opisujete dramatično i emotivno, pa se pojavljuju divlji konji, nesretni lovci, prijeteće oluje i gubitak strpljenja koji se plaća. Kako se nosite s emocijama za vrijeme šahovske partije? Je li običaj poslije partije prokomentirati s protivnikom događaje na šahovnici?

Da. Dobar, neobavezni običaj bio je uvijek, nakon što se bura bitke na šahovnici stiša i partija okonča, prokomentirati igru s protivnikom. Svaka partija nosi drugačiji emotivni naboj i svaka je svijet za sebe. Kako se s time nosim? Kako se općenito šahisti s tim nose? Iskreno, ne znam što bih odgovorio, ne znam. Ali imao sam uvijek, barem mi se tako čini, prilično dobru samokontrolu.

Sa svojim klubom Silent osvajali ste titulu europskog prvaka nekoliko puta i igrali ste sa šahistima iz cijelog svijeta. Kako se pripremate za odlučujuće partije? Imate li tremu? Može li trema utjecati na igru?

Trema svakako može u određenoj mjeri utjecati na igru, kod nekog manje kod nekog više. Osjetio sam to na svojoj koži mnogo puta. No kako imam i iskustvo nastupa na pozornici pod svjetlom reflektora, s vremenom sam naučio nositi se s time. Nemam neki osobiti način pripreme, preferiram neku ugodnu šetnju. A što se tiče konkretne pripreme za protivnika citirat ću velemajstora Ognjena Cvitana koji mi je jednom duhovito rekao: “Vidiš, tu gdje tvoja priprema završava, moja tek počinje.“

Na nekoliko mjesta u knjizi govorite o ljepoticama, lijepim šahovskim partijama na kojima Vam protivnici čestitaju, a postoji i termin „pjegava ljepotica“ – lijepa partiju koja nije savršena. U čemu se sastoji ljepota partije? Kakvu ulogu pritom imaju emocije?

Ljepota partije može se ogledati u skladnoj, neprekinutoj misaonoj cjelini ili pak u nekom nenadanom, izuzetnom spoznavanju „istine“ kojeg nazivamo kombinacijom i koji je izdiže iznad prosjeka. Ljepota kao takva u šahu, kao i u koječemu drugome, uvijek je subjektivna kategorija premda ima neki objektivni okvir. Logika i njena savršena pravednost, bio bi možda taj okvir.

U sadržaju navodite imena svih svojim protivnika iz cijelog svijeta. Koje su zemlje danas šahovske velesile? Gdje su Indijci u šahovskom poretku, budući da je Indija domovina šaha? Dominira li srednja Europa i dalje u šahovskom poretku? Znači li to da je za šah presudan solidan standard i edukacija?

Šah je tek u dodiru s Europom postao igrom kakvu danas znamo pa nije čudo da su dugo (s ponekim američkim izuzetkom) europski šahisti dominirali no stvari su se u mnogočemu promijenile, puno je vode proteklo pa su danas šahisti Kine i Indije postali sila. Solidan standard, edukacija? Hmm… da, svakako ali što se mene tiče, kao i u svemu drugom, najvažnija je ljubav i strast, sve drugo je iza toga.

Jeste li igrali protiv umjetne inteligencije? Ako niste – zašto niste? Ako jeste – kakav je protivnik računalo?

Danas je tehnologija toliko napredovala da ni svjetski prvak nema šanse u ogledu s vrhunskim računalima tako da… nisam sklon takvom sučeljavanju. Šah je, ipak, igra za ljude. No sjajno su pomagalo u provjeri korektnosti vlastitih ideja i igre. Kako jednom duhovito reče velemajstor Zlatko Klarić – računala su nam donijela da srećom, ili nažalost, više ne možemo uživati u vlastitoj genijalnosti.

Rijetki su šahovski majstori koji pišu, naveo je međunarodni majstor Srđan Šale u svojoj recenziji, a Vi ste po mnogočemu izuzetak – pišete šansone i napisali ste knjigu o šahu. Kada ste se počeli baviti pisanjem šansona, a kada šahom? Kako ste otkrili svoje talente? Tko su učitelji koji su bili najveća podrška u razvoju na jednom i na drugom polju?

Poezija, kasnije i šansona, je dio mene od najranijih dana, a šah sam počeo igrati relativno kasno, koncem sedamdesetih ali ne s manjom strašću i ljubavi. Ne znam što bih odgovorio jer nikada nisam razmišljao o talentima ili rezultatu, bio sam samo beskompromisni, razuzdani homo ludens i vječni tragalac za ljepotom. Nekog posebnog trenera ni učitelja nisam nikad imao te nažalost (ili srećom?) u potrazi bijah sam, držeći se Nietzscheove: „Ne slijedi mene, slijedi sebe…“.