Zbirku poezije Pametnom dosta“ Ane Klikovac dočekala sam osorno, štoviše nepristojno. Evo još jedne koja piše za prijatelje i rodbinu i misli da ima savjete koje svi jedva čekaju! I još sam autorici sve to sasula kad je došla na Interliber. Ja sva u nervozi zbog brda naslova domaćih autora koji se u moru knjiga ne mogu izboriti za pažnju posjetitelja, a ona u tu gužvu dolazi s pjesmama! Ana Klikovac moje je tirade mirno otrpjela i blago me podsjetila da je neću pokolebati i da će ona objaviti svoju drugu zbirku pjesama samo nekoliko mjeseci nakon prve. Dobro, raditi se mora. I taj self-help sad svi pišu, sve su to brojalice pune imperativa – učini ovo, nemoj ono, budi jak, budi pozitivan i sve takve uzaludne upute kojima zapravo autor sam sebe hrabri obraćajući se drugima. A taj naslov – „Pametnom dosta!“ – bila je parola antivaksera koja se izlizala i postala karikaturalno podsjećanje nekog nepametnog na bjelodane istine. Uz sve to, zbirku je ilustrirala nećakinja autorice, pa su ilustracije improvizirane i takva zbirka pjesama može nešto značiti samo u obiteljskom albumu.
Ali poeziju treba objavljivati. Poezija je izvorno izražavanje osjećaja i pjesma je najbliža neposrednoj verbalizaciji emocija. A ako emociju znamo osvijestiti i izgovoriti, znat ćemo i izabrati način kako je izraziti. Ako se emocije ne izražavaju, osobito one pozitivne, postaju destruktivne i izbijaju u obliku agresije. Sveprisutna agresija današnjeg doba može se umnogome pripisati neodgovarajućem izražavanju emocija. Samo agresija u javnoj komunikaciji zasigurno bi se ublažila prisutnijom psihološkom edukacijom o izražavanju autentičnih pozitivnih emocija. Pjesnici nisu agresivni. Imaju izoštrene osjećaje za ljepotu i mnogo širi spektar emocija od nas prosječnih. Sve to znaju verbalizirati i izraziti riječima, pa od njih možemo naučiti i prepoznati i verbalizirati svoje osjećaje. Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić preporučuje najdraže stihove naučiti napamet, a njezin je osobni izbor Antun Branko Šimić, kojeg zove AB pjesnikom. Pjesnikinja Božica Jelušić zna napamet tristo pjesama, možda i više, a među njima su sve pjesme Frana Galovića. Poezija nikada nije demodirana i uvijek iznova izvire iz izdašnog vrela osjećaja i doživljaja. Nekada su se, doduše, pjesme prenosile usmenom predajom, danas se tipkaju i objavljuju na internetu. I u jednom i u drugom slučaju poeziju će vrijeme probrati, vrednovati, ali da bi se vrednovala treba je objavljivati, pratiti i za nju namijeniti i mjesta i vremena. Tim više što je najbliža jeziku duše upravo poezija na materinjem jeziku. Zato materinji jezik i čuvamo, zar ne?
Ana Klikovac ima vrlo jake reference koje nisu za podcjenjivanje. Ima dvije različite karijere i u obje je postigla maksimum. Doktorirala je ekonomiju i predavala na visokim poslovnim školama, a zatim se počela baviti homeopatijom i postala Bachov praktičar s certifikatom Bachovog centra u Londonu. Danas vodi tvrtku za homeopatiju i predaje komplementarne medicinske metode polaznicima iz cijelog svijeta. Knjiga dr.sc. Ane Klikovac „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ prevedena je na slovenski i na engleski, a englesko izdanje objavio je veliki indijski nakladnik, specijaliziran za homeopatiju. Svoju prvu zbirku poezije „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ Ana Klikovac posvetila je svom djetinjstvu u dolini Gacke kamo je odlazila na vikende s roditeljima, a upotpunila ju je i vlastitim fotografijama prirode uz Gacku. A naslov „Pametnom dosta!“ prijevod je latinske poslovice Sapienti sat i nema nikakve veze s antivakserima. Sve sam to uzela u obzir i zaključila da knjigu „Pametnom dosta!“ svakako treba uvrstiti u izdavački plan, iako bez velikih ambicija.
A onda se desio obrat.
Predgovor zbirci pjesama piše Manja Kostelac Gomerčić – kreativna direktorica većine događanja u dolini Gacke, organizatorica festivala poezije i, uz Tamaru Jurković, čuvarica etno-blaga Gacke doline. Bavila se novinarstvom, vodi spisateljske grupe i susrete u organizaciji lokalne gospodarske komore i – što je za ovu priču najvažnije – profesorica je književnosti u srednjoj školi u Otočcu. Profesorica Kostelac-Gomerčić pisanje recenzije shvaća ozbiljno i u recenziji pokazuje da prati scenu, poznaje teoriju književnosti i relevantne teoretičare, kao što je Krešimir Bagić, argumentira stavove i poeziju smješta u kontekst. U recenziji pod naslovom „Pametnom dosta! jer krajnji je čas promjene“ temeljito je obradila knjigu, citirala primjere, predstavila najznačajnije pjesme i elaborirala cijelu filozofiju zbirke. Poezija Ane Klikovac spada u područje samopomoći…, piše Manja Kostelac Gomerčić – nisam impresionirana, to je bjelodano, samopomoć posvuda, pa i u poeziji. Nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako su rješivi… – jesu, rješivi su i to bi trebali pjevati vrapci na granama, ali mi valjda želimo biti nesretni jer ništa ne rješavamo. Poezija je na marginama, iako je doba poetizacije društva… – jer poezija se ne trži, a u žiži je samo isplativost. Ana Klikovac nije jedina, ima još pisaca koji pišu sličnu poeziju, a najistaknutije su Lea Brezar i Mara Majstorović… – naravno, pratim ih obje od prvih zbirki, vrlo su produktivne i srčano emitiraju vedrinu i ohrabrenje u svojim stihovima. Autorica inzistira na ravnopravnosti žene…, nastavlja dalje recenzentica – očekivano, sve smo svjesnije neravnoteže, u nekim godinama pogotovo. Poezija se procjenjuje subjektivno… – nikad dosta takvih upozorenja. Konzument je taj koji daje vrijednost poeziji… – a tko drugi, nekad se pisalo za vječnost, danas za sadašnjost. Ilustracije su nesavršene, ali to je „mali trijumf hrabrosti, snage, buntovnosti i nježnosti“… – zapravo ima pravo, predugo smo morale biti presavršene, sad se traži iskrenost i autentičnost, dosta je maškarade…
I tako sam do kraja predgovora bila suglasna sa svim navedenim argumentima. Nakon svega, recenzentica podvlači crtu i navodi kako nije ona pozvana da procijeni umjetničku vrijednost zbirke. Pere ruke i piše da nije ona ta koja treba zbirci dati legitimitet, već da to treba učiniti čitatelj sam! Tu sam definitivno postala fan, i recenzentice i autorice i poezije samopomoći. Bravo za obje, za sve, rekle su što je konačno trebalo reći! Autorica je stihovala elementarna pravila vlastite dobrobiti, mentalnog zdravlja i prilagodbe: Budi ljubav, ljubav ti budi/nek tvoja ljubav okrutne probudi. Recenzentica je pak napisala jasno i direktno ono što bi se u poeziji trebalo podrazumijevati i, iako tvrdi da nije ona ta koja treba dati legitimitet takvoj poeziji, svojom je argumentiranom podrškom upravo to učinila, istodobno se mudro ograđujući od mogućih napada i osporavanja. Složila sam se s njezinim argumentima. Poeziju koja inspirira svatko treba izabrati sam i nema tu prigovora ili upiranja prstom ako netko bira ovo a drugi ono. Nije poezija politika, nema izravnih interesa niti potrebe za čoporašenjem. Ima mjesta i stihova za sve. Ako znamo zašto biramo to što biramo, naši bi stavovi trebali biti dovoljno čvrsti i izdržati preispitivanja. Uz to, ako imamo formirane vlastite kriterije, možemo zadržati i razvijati zdravo zanimanje za novo na temelju edukacije, odgoja i dosadašnjih saznanja. Umjesto da se zatvaramo u uske krugove. Otvorimo prozore! Treba nam zraka i komunikacije!
Osim što je osvijetlila kritične točke uvriježenog shvaćanja poezije, profesorica Manja Kostelac-Gomerčić u svom je predgovoru ukazala na ostale pjesnike poezije samopomoći, vezu među njima i njihove zajedničke osobine. Da, ima ih više. Zapazila sam ih i ja, ali činilo mi se da su pjesnici motivacije i optimizma sporadični, nepovezani i slučajni, ali postoji povezanost. Svi su svi autori motivirajuću poeziju počeli objavljivati unazad pet do deset godina. Svi su redom ostvareni, uspješni ljudi koji sami financiraju svoje zbirke poezije ili ih podržavaju sponzori i lokalne zajednice. Nema, dakle, prepreka, objavljuju i razvijaju se. Vrlo su marljivi, produktivni i posvećeni svom pozivu i svi žele da njihova poruka obuhvati što širi krug publike, da razbudi, ohrabri i nadahne. Sasvim su različiti od introvertiranih pjesnika koji u samoći ispisuju svoje tuge i gorčinu. Pjesnici poezije samopomoći su ekstroverti, okrenuti prema budućnosti i prema drugima, komunikativni i neposredni. Inovativno koriste multimediju i pronalaze nove načine za objavljivanje svojih stihova. I sve ih je više. Formira se val pjesnika životne vedrine, cvrčaka radosti i ohrabrenja koji kreativno vode svoje raznolike karijere i uspješni su u svemu čega se dotaknu. Svakidašnje jadikovke i kevenhileri ostali su u prošlom stoljeću i prošlom tisućljeću. U trećem mileniju ovladali smo osjećajima, znamo da smo sami odgovorni za svoja raspoloženja, vedrinu ili očaj koji ćemo emitirati. Svoje emocije doživljavamo kao poruku i slobodni smo izabrati kako ćemo ih izraziti. Ako svijet još ne doživljavamo kao prijateljsko mjesto, činimo što možemo da to postane. Za takvu poruku nikad nije dovoljno psihologa, coacheva i psiholoških priručnika. Takvu poruku treba pjevati da bi se širila što brže i što dalje! Sve su to osjetili pisci poezije samoiscjeljenja i pjevaju nezaustavljivo!
Lea Brezar entuzijastično nosi projekt „Oda poeziji“ i od 2016. godine ljeti objavljuje svoje pjesme na city lights plakatima na tramvajskim stanicama u Zagrebu, a i šire. U stihovima Lee Brezar je pribranost, promišljenost, mudrost, uz povjerenje u vlastite snage. U poeziji koristi snažne riječi i naglašava povjerenje u čaroliju riječi: Sasvim je jasno/da su riječi dovoljne./ Vjekovi stanu/u pjesmu napisanu./ Dosad je objavila pet zbirki poezije: „Oda poeziji“, „Oda godinama“, „Pusti“, „Sve dođe na svoje“ i „To mogu samo ja“. Neke pjesme Lee Brezar su uglazbljene. Uz pjesme, piše i romane, također s naglašenom ohrabrujućom porukom. Upisala je psihologiju na The Open University u Londonu i dok studira online, vodi privatnu osnovnu školu i gimnaziju Epoha u Podsusedu.
Mara Majstorović živi i radi u Vinkovcima gdje se bavi individualnim NLP coachingom, vodi radionice psihološke prevencije te portal „Samo pozitivno“, namijenjen publici koja razmišlja afirmativno. Poruke Mare Majstorović imaju snagu antidepresiva i potiču dijalog: Suoči se sa strahom i pogledaj mu lice/Nepoznato je dobro za hrabre sanjalice. Nakon ispovjedne proze „Svjetlosna godina“, objavila je dvije zbirke poezije „Prolazak ispod duge“ i „S druge strane duge“. Odnedavno se bavi i slikanjem, pa je novu zbirku poezije ilustrirala svojim apstraktnim slikama blistavih boja koje simboliziraju oslobođene pozitivne osjećaje.
Poeziju samopomoći piše i Jan Bolić, pisac iz Rijeke koji piše jednim prstom. Jan Bolić počeo je pisati još kao tinejdžer nakon teške zdravstvene krize u kojoj si je postavljao pitanja o životu i smrti, a prvi njegovi spisateljski koraci bili su u stihovima. Tek kasnije u svojim je knjigama ispovjedne proze „Život koji želiš živjeti“ i „Dan po dan“ opisao kako se suočio sa svojom bolešću, spinalnom mišićnom atrofijom. U njegovoj zbirci poezije nema samosažaljenja, već samo kristalna mudrost prihvaćanja i pronalaženje vedrine u svakom trenutku. Sreću nalazim/ u malim stvarima,/ napisanim riječima, /lijepim trenutcima,/dobrim ljudima. Zbirka poezije „Trenutci“ objavljena je dosad u dva izdanja. Jan Bolić je jedinstven pisac koji uz motivirajuću poeziju i prozu piše i noir kriminalističke romane.
U poeziju samopomoći može se svrstati i ljubavna poezija koju piše Davor Krivski, raspjevani pan koji u svojoj zbirci „Kolekcionar ljubavi“ opisuje razvoj ljubavi od zaljubljenosti do privrženosti i različite ljubavi, od romantične do majčinske i očinske. Davor Krivski je coach, inače inženjer strojarstva, specijaliziran za treniranje poslovnih timova, a radi kao direktor ljudskih potencijala. Njegova zbirka „Kolekcionar ljubavi“ ima tristo stranica i devet poglavlja s pjesmama ljubavnih i refleksivnih stihova: Znaš da se trebamo i da ćemo se trebati/jer na ovom svijetu Bez Tebe, /Bez mene, /Bez nas/ Nije dosta ljubavi.
Uvriježeno je da će pisce motivirajuće, vedre poezije i poezije samopomoći rijetko podržati „pravi“ pjesnici koji više vole dramu, patnju ili bunt, no ni to više nije pravilo. Ana Klikovac predstavila je svoju poeziju na večerima koje organizira grupa pjesnika koji se okupljaju pod egidom „Ili jesmo ili nismo“ i stekla njihove simpatije i podršku. Tko može predvidjeti što će se dalje događati s poezijom samopomoći? Novoobjavljene pjesme trebaju sazrijeti, ući u uho, treba ih interpretirati, tumačiti, čitati i izgovarati. Možda će i u poeziji samopomoći netko pronaći svoje najdraže stihove koje će učiti napamet.
Sandra Pocrnić Mlakar
