Prolog s monologom iz onostranog upućuje da „Kako sam ubio svog ubojicu“ nije običan krimić. U stvarnom svijetu započinje istraga ubojstva muškarca čije je tijelo pronađeno neprepoznatljivo, osakaćeno, izvađenih organa, dok je lice uništeno u plamenu. Okrutno ubojstvo zaintrigiralo je inspektora Kosa toliko da je u istragu uključio mladu patologinju koja ima mučan osjećaj da joj je tijelo poznato. Sve upućuje na krijumčarenje ljudskih organa, a kako se zatvara krug oko krivca, sve je više i žrtava, što si inspektor Kos ne može oprostiti. Još strastvenije posvećuje se istrazi, pri čemu čini grešku koju koristi ubojica i trećim ubojstvom još jednom izmiče pravdi. Kad se čini da je na sigurnom, događa se neobjašnjivo…

Vlado Rajić jedan je od istinski talentiranih pisaca kojima je pisanje životni izbor. Prvu vijest, za Vjesnik, Rajić je napisao kao 15-godišnjak u Požegi, kada je rijeka Orljava poplavila Zvečevo. Nakon završenog Pravnog fakulteta zaposlio se kao novinar i profesionalno pisao za Vjesnik sve dok list nije ugašen 2012. godine, da bi nakon novinarske karijere postao književnik i započeo pisati romane za mlade. Osvojio je nagradu Anto Gardaš 2013. godine za roman „Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata“ i nagradu Grigor Vitez 2018. godine za roman „Mačak s četvrtog kata“.

Triler „Kako sam ubio svog ubojicu“ izazov je u kojem Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se ne boji književnih izazova. Izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti.

Žanrovski pisci sve su brojniji i s obzirom na protok informacija koji je znatno brži nego u vrijeme Šenoe, a zatim i Zagorke, možemo se nadati da suvremeni pisci kriminalističkih i ljubavnih romana svoje književno priznanje neće čekati cijelo stoljeće. Jer mnogi od njih, poput Vlade Rajića, posjeduju uvjerljivost, maštovitost, spretnost dijaloga, plastičnost likova, nepredvidivost zapleta i tempo „pravih“ književnika, što su kvalitete žanrovske književnosti koju prevodimo sa stranih jezika. Istodobno, samo istinski talenti koji doista zadivljuju mogu mladima biti uzori i potaknuti ih na neizvjesne poduhvate u kojima će iskušati svoje snage. Izuzetni pisci svojim bi primjerom mogli bi mlade naučiti tajne kreativnog oblikovanja priča i romana na materinjem jeziku i poticati ih u razvijanju vještine izražavanja. Populariziranje domaćih žanrovskih pisaca koji se obraćaju širokoj publici također može biti jedna od mjera strategije za poticanje čitanja.

Roman „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“ objavljen je uz potporu Grada Zagreba.

Božica Brkan u pogovoru je roman usporedila s romanima „Proces“ i „1984.“, zbog premoći nadmoćnog zla koje se može pobijediti samo metafizičkom intervencijom.

Sandra Pocrnić Mlakar, profesor psihologije, urednica u nakladništvu

 

Vlado Rajić rođen je 1951. godine u Požegi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine i magistrirao te započeo doktorski poslijediplomski studij. U Vjesniku se zaposlio 1978. godine, a surađivao je u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, povremeno u Danasu, a njegove su priloge objavljivali Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Kao urednik-mentor pet godina radio je u Novom listu i surađivao u Nacionalu. Kada je Vjesnik 2012. godine ukinut, započinje pisati romane za djecu i odrasle, kojima je osvojio nagradu Anto Gardaš (2013. ) i nagradu Grigor Vitez (2018.) u kategoriji priča za djecu i nagradu dječjeg žirija „Ptičica“..