Vujičić, Kristijan: U ime oca i sina i kćeri. Zaprešić: Fraktura, 2023.
Napunivši četrdesetu, profesor filozofije Antonin Lukovac shvaća da je njegov život bio niz pogrešnih koraka. Suočen s očevom teškom bolesti i gubitkom voljene žene Darinke, započinje dug put propitivanja vlastita života i odnosa. Antonin ne želi više tratiti vrijeme živeći onako kako je mislio da treba, nego onako kako zaista želi. Može li, prije smrti, ostvariti bliskost s voljenim ocem? Može li vratiti u život ženu koju je zbog vlastitih pogrešaka izgubio? U ime oca i sina i kćeri roman je koji nas na nevjerojatno intiman i emotivan način vodi kroz velike i male pogreške sasvim običnih života. Spajajući intimnu ispovijed, filozofiju i poetska promišljanja, ovaj roman podsjeća nas zašto je bitno voljeti, griješiti i na koncu – do posljednjeg trenutka ustrajati u nježnosti. U ime oca i sina i kćeri Kristijana Vujičića pokazuje nam kako nikada nije kasno da slušamo srce, slijedimo snove i da gubitak voljenih ponekad može biti i pokretačka snaga promjene.
Pavličić, Pavao: Krležin imenjak. Koprivnica : Neolit : Umjetnička organizacija Artikulacije, 2024.
Početkom rujna 1964. dvojica prijatelja vraćaju se kući u Vukovar. Nakon što se jedan od njih razboli i završi u bolnici, prijatelj ga dolazi posjetiti i tom prilikom upozna starijeg sugrađanina koji se bavi književnošću na jedinstven način: u korpusu svjetske književnosti pronalazi gotovo identična djela kojih su autori živjeli u različitim vremenskim razdobljima i stvarali u različitim jezicima. Kada mu isti književni pregalac dade na uvid neke usporedne tekstove, mladić se zainteresira za cijelu tu stvar s književnošću. Izviru brojna pitanja o naravi književnosti, o zakonitostima u odnosu književnosti i zbilje, o postojanju književnih tema i motiva koji prelaze vremenske i prostorne granice, je li to plagiranje i što to zapravo znači u povijesti književnosti i povijesti ideja. Pitanja neizbježno dovode na kušnju odnose među ljudima, bili oni književni stvaraoci ili tek poklonici književnosti.
Glumac, Branislav: Drvo djetinjstva, drvosječa nisam : (1938. – 1952.). Zagreb. V.B.Z., 2024.
Nakon ˝Cjediljke za perfekt˝ Branislav Glumac je svom velikom opusu od gotovo četrdeset naslova dodao još jednu autobiografsku knjigu. I dok u ˝Cjediljci˝ piše o svom životu od 1957. do 2010. godine, u knjizi ˝Drvo djetinjstva, drvosječa nisam˝, Glumac se vraća još dublje u prošlost, u djetinjstvo. Pa ako kod Krleže čitamo o djetinjstvo u Agramu, ovdje je riječ o djetinjstvu u Virovitici koje pratimo od prvih sjećanja sve do autorove 14 godine. Glumac je očito imao na umu Krležin autobiografski tekst kad je pisao svoj, pa i on svoja razmišljanja prošiva brojnim esejističkim pasažima i razmišljanjima, a u tekst su inkorporirane, drukčijim fontom, i digresije starog pisca, u kojima autor svoj tekst o djetinjstvo kontrapunktira pasažima o starosti, propadanju i približavanju smrti. A taj spoj pisanja o životnim počecima, kad sve se u nama sprema i žudi za životnom trkom s mudrim uvidima i promišljanjima s kraja života, kad sve se je već iskusilo, vidjelo, preživjelo, stvara živ, začudan i često potresan tekst.
