‘Zagreb u versima i kipecima’ Božice Jelušić u novoj BELETRAFICI

Bljesak neona iznad zagrebačkih emotivnih sidrišta
Bilježnice Božice Jelušić su umjetnička djela. Ispunjene su bilješkama i pjesmama ispisanih discipliniranim rukopisom, crtežima i često slikama kolega umjetnika, a svjedoče o promišljenoj kreativnosti, strpljenju i posvećenosti spisateljskom pozivu i kontinuiranom stvaranju. U doba hiperprodukcije brzih tekstova na tipkovnicama, nepromišljenih zaključaka i pritisaka odluka pod svaku cijenu, sigurnost rukopisa i jasnoća biranih riječi u pomno ispisanim bilježnicama Božice Jelušić impresionira i poziva na umirivanje i prebiranje vlastitih misli.

Jedna od bilježnica Božice Jelušić posvećena je Zagrebu. Pod naslovom „Zagreb u versima i kipecima“ u stihovima su stare stube, drvoredi i mirisi stražnjih dvorišta „svibanjski jorgovan kad procvjeta“. Stihovi Božice Jelušić posvećeni Zagrebu prizivaju Matoša i Cesarića, lampe na uglu, „lik Heideggera“ i govore o ljudskoj prolaznosti pored zidova „koji traju kao da vječnost stvarno postoji“. No, pjesnikinja ne uspavljuje čitatelja motivima iz prošlih stoljeća, već u svjetlima grada prepoznaje kako „mrakove mnoge naš duh probija“ i, pozdravljajući književne uzore, eklektički poentira: „Netopir nisam i nisam sova, ne uplašim se kad neon bljesne. Gradom vrtložim, tražeć iznova šikljaje svjetla, znakove svjesne“. Pjesme su opremljene fotografijama motiva Zagreba u koloritima različitih godišnji doba koji umiruju čula i razmišljanja usmjeravaju tamo „gdje pjesme zriju“.

Bilježnica „Zagreb u versima i kipecima“ u izdanju Beletre multimedijski je projekt koji u dizajniranoj grafičkoj opremi čuva stihove pisane rukom Božice Jelušić i fotografije Zagreba Nikole Šolića. U sljedećoj fazi, bilježnica „Zagreb u versima i kipecima“ razvit će se u e-izdanje koje će zadržati integralnu grafičku opremu knjige i time će svemir elektronskog teksta, dostupan u cijelom svijetu, oplemeniti kontemplativnom poezijom i umjetničkom fotografijom.

Bilježnica sa stihovima i fotografijama namijenjena je gostima grada, pridošlicama i znatiželjnicima koji žele znati gdje Zagreb čuva svoje uspomene i Zagrepčanima kao podsjetnik na emotivna sidrišta grada na koja ukazuju književnica i fotoreporter prolazeći kroz povijest književnosti i zagrebačke ulice.
Sandra Pocrnić Mlakar

BOŽICA JELUŠIĆ rođena je u Pitomači 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Do umirovljenja radila je kao profesorica na gimnaziji u Đurđevcu. Piše prozu i poeziju za djecu i odrasle na književnom jeziku i kajkavskom dijalektu. Objavila je 36 samostalnih naslova, među kojima su likovne monografije te 250 kataloga za likovne izložbe. Ima opsežnu bibliografiju od oko 700 jedinica. Bavi se ekologijom, društvenim i političkim radom. Primljena je u Društvo hrvatskih književnika 1974. godine, dobitnica prestižnih nagrada i stipendija (Fulbright) i članica izbornih povjerenstava svih uglednih hrvatskih književnih nagrada.

NIKOLA ŠOLIĆ rođen je Hrvatskoj Kostajnici 4. travnja 1957. godine. Studirao je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Od 1983. radio je na Radiju 101 kao radio-reporter i urednik, a od 1985. kao novinar, fotoreporter i urednik u tada najtiražnijim novinama, tjednicima i magazinima bivše Jugoslavije (Večernji list, Danas, Start, Vjesnik, Teleks, Vreme). Od 1992. do 2012. radio je za Reuters i svojim fotoaparatom bilježio najznačajnije trenutke hrvatske i svjetske povijesti. Član je ULUPUH-a od 2017. godine i dobitnik više hrvatskih i svjetskih nagrada za fotografiju.

         

Tornjevi katedrale

Tornjevi katedrale, ko obrnute sige,
dižu se iznad tovara zelenjave i sira.
Zadimljenih lokala, gdje bučna glazba svira
I ljudske matice, kojom ko mazut plove brige.

Pod njima stoje demoni, utisnuti u sadru,
I na oltaru sveci pod slojem sikativa.
Maze se ljiljani bijeli, ruža ko usne živa,
I ispod oka klerik mjeri brbljivu škvadru.

Tornjevi nose misli nepojmljivo visoko,
sve do ideje Vrta, u kome gredica čeka
na svaku umornu dušu, što stiže izdaleka,
iz svijeta nalik na falšni biser, mutni barocco.

Dani i noći idu, vežu se karike lanca;
u glavama je točka, koja se nikad ne miče.
Postoje krivnja i oprost, korov uz perivoj niče,
Zemlja poskoči dnevno u ritmu Totentanza.

I tako traju stvari, a značenja su skrita;
u kući preraskošnoj Mati nad Sinom plače.
Tornjevi kamenom čipkom poneki oblak zakvače
dok mistik premata mantre: Jona u utrobi kita.
Božica Jelušić