Oteo ju je iz očaja mraka i darovao joj nasmijana jutra

Broj stranica 253
Cijena 15 eura
Format 14,5 x 21
ISBN 978-953-8209-68-0
Meki uvez, bez klapni

Nina je dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na rauzdanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina se odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima. Mogu li Karlovo strpljenje i razumijevanje vratiti Nini samopoštovanje i povjerenje u ljubav?

Nataša Turkalj u svojim romanima vodi svoje junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih je suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. „U zalasku svitanje“ treći je roman Nataše Turkalj u kojem su jasne zajedničke osobine svih njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana – „Moja savršena nevolja“, „Moć žene“ i najnovijeg „U zalasku svitanje“. Obitelj ima važnu ulogu u svim romanima i poštivanje obiteljskih odnosa je imperativ za sve likove, a sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsku sreću. Erotika je nesputana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica. Tako je i u romanu „U zalasku svitanje“, gdje teško ranjena Nina uz pomoć Karla uspijeva ponovno prihvatiti svoje osjećaje i novu ljubav.

Nataša Turkalj rođena je u Zagrebu 1978. godine. Po zanimanju je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, radi u privatnom poduzeću dugi niz godina. Kao majka dvoje djece i poslovna žena, snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti.

 

Početak

Uspjela si, tako kažu. Jesam li?

Mislim da nisam. Ne osjećam se tako. Muka mi je od slušanja tih nebitnih ljudi oko sebe. Njihovi komentari i njihov pojam o mojem životu za mene su potpuno sporedni. Osjećam se umorno, mamurno i iscrpljeno preko svake mjere. Alkohol mi i dalje prolazi tijelom, a glava mi se raspada od kojekakve kemije koju sam jučer ušmrkala u sebe. Odlazim do kupaonice, otvaram tuš i ladicu s tabletama ne bih li našla nešto protiv ove proklete glavobolje. Voda iz tuša odzvanja u kupaonici, pljušti u kadu, probija mi uši i stvara u glavi dodatni tutanj koji nimalo ne pridonosi mojem trenutnom stanju. Ugledam svoj odraz u ogledalu i ostajem zaprepaštena. Mršava sam da mi kosti ispadaju. Izobličila sam se i izgledam kao kostur. Više nisam ona žena koja sam bila. Sa svojih gotovo trideset godina trebala bih izgledati puteno i nježno, a ja izgledam kao kakva ofucana stara krpa.

Tuš pomaže, a i tableta radi svoje. Mobitel zvoni kao i obično. Zovu kolege iz Perle na sastanak jer je revija za koji dan i moram završavati modele. Zove mama da provjeri jesam li živa. Osjećam zabrinutost u njezinu glasu i molbu da dođem kući na odmor. Otkako se rastala od oca, ako se on uopće tako može nazvati, sama je i njezina jedina briga sam ja. Puno sam je puta zvala da dođe živjeti k meni, ali njoj Zagreb nikako ne leži. Ne želi ni razmišljati o tome da ostavi Osijek. Tamo je svoja, tamo je njezin život i tamo pripada. Shvaćam to, ali mi je katkad žao što je sama. Nakon razgovora s mamom osjećam grižnju savjesti i mislim da nisam na putu koji je željela za svoju kćer. Nikako. Odmaknem tu misao, na brzinu se spremim i izletim iz stana.

Sjedajući u auto, mislim, opet svi zovu, samo on ne. Pa da, imat će osamsto isprika i objašnjenja. Uskoro će u moj ured stići buket crvenih ruža. Klasika i već provjerena šablona Dejanovih glupavih isprika. Ali nije do njega, do mene je. Tako mi i treba. Nina, glupa si i trpi to jer si sama želiš takav život. Sva sreća da je moj stančić na Jarunu, dovoljno daleko od njegove obiteljske kuće. Zato i ne idem u Samobor iako volim kremšnite i sviđa mi se taj gradić. Mogla bih se čak tamo i zamisliti. Baš sam kornjača, nemila kornjača. Niti ću ikada živjeti u Samoboru niti će on biti taj s kojim ću živjeti. Jednake smo inteligencije. Obje znamo jedna za drugu, ali ne poduzimamo ništa. Da, sigurno je do kremšnita.

Osjetim pad tlaka i anksioznost čim počnem razmišljati o Dejanu. Ali ne mogu si pomoći nikako. Razmišljam da nabavim psa, mačku ili bilo kakvo toplokrvno biće koje će mi praviti društvo u noćima kad mi on nedostaje. Sve su bljeđe nade o tome da će Dejan biti moj happy end.

Služi mi kao kakav seksualni objekt jer sve ove neke umjetne emocije koje kao osjećamo jedno za drugo zapravo i ne postoje. Nema tu ničega osim što sam mu odličan oslonac za afirmiranje njegove modne kuće na listi prvih deset poznatih marki koje nose slavne osobe. Ne osporavam mu njegovo menadžersko znanje i upravljanje, ali bez nas dizajnera ne bi imao ništa. Mi smo ti koji na kraju revije zasjamo i dobijemo ovacije publike. Kupci nose naše kreacije, a on kupi lovu koja mu je najznačajnija u njegovu svijetu. Priznajem, jedino u čemu sam uspjela jest modni dizajn. Na fakultetu sam bila među najboljima i već tada imala primjetne rezultate. Kao djevojčica krojila sam u svojoj sobici od četiri kvadrata razne novine koje sam krala na putu iz škole jer nismo imali novca da si kupim tkanine ili da prekrajam odjeću koja mi je bila nužna za školu i igru. Novine su mi bile tkanina, a mama mi je svakih nekoliko mjeseci priuštila škare koje su rezale bolje od onih prethodnih. Zahvalna sam joj na tome.

Prenem se iz razmišljanja. Na semaforu su vozači počeli trubiti. Previše sam stajala, propustila zeleno svjetlo i napravila red iza sebe. Vozeći dalje, pokušavala sam odagnati misli na djetinjstvo. Svjesna da  mi treba energija za danas, a nemam je baš previše, krenem razmišljati o kreacijama koje moram još završiti. Ostalo je nekoliko modela haljina kojima treba promijeniti rubove i dodati neke elemente koje sam zamislila. Nažalost, to ne može nitko osim mene jer su sve te kreacije proizašle iz moje mašte. Konačno se parkiram ispred Perle i izlazim iz auta.

Dejan me zaustavi prije ulaska u zgradu. Osorno ga gledam u oči i okreće mi se želudac od njega. Znam već unaprijed scenarij koji će se dogoditi. Počinje monolog u koji ne vjerujem već odavno. Samo podignem ruku kako bih ga spriječila jer nemam živaca slušati pusta opravdanja suluda svakoj normalnoj osobi. Prima me za ruku i privlači k sebi. Na sekundu prije tog poteza osvrće se oko sebe da ga slučajno ne bi tko vidio jer smo u tajnosti već dvije godine seksualni partneri, a nitko to ne zna. Pokušava me poljubiti, ali se izmičem. Znam da njegov poljubac ključa krv u mojim venama, ali nemam više živaca za

  1. Odgurnem ga od sebe.

– Oho, vidim netko je danas mamuran. Izgleda da je tulum bio dobar. Načuo sam kako si sinoć bila razuzdana u Esplanadi. Mogla si i manje popiti, a još manje se nadrogirati od smeća koje ti daju ti tvoji takozvani prijatelji.

– Trebao si doći kako je bilo dogovoreno. Onda bi možda sinoćnja situacija bila drugačija nego što je sad. Ali ti si opet morao, baš si morao ići kod njezine mame na večeru i baš si morao ostati tamo do kasno, pa nisi mogao doći na party, a sve smo se lijepo dogovorili. I onda je opet Nina stoti put bila izigrana jer je druga, a ne prva. Neće ići više, Dejane, nikako. Makni se da prođem.

Pomaknuo se i ušla sam u zgradu. Srce mi je tuklo od ljutnje i navale adrenalina, ali mi se ovo sada čini kao prekid. Nisam ni sama svjesna što se točno dogodilo, pa mi je jutros prekipjelo. Puno puta nije došao na dogovor. Više ne mogu biti dijelom toga. Hodajući prema uredu, zaustavljaju me brojni kolege kako bi im odobrila šivanje za neke modele koje sam već dobro prostudirala i za koje smatram da su gotovi. Potpisujem sve što mi daju i upućujem se u dvoranu kako bih završila haljine.

Radila sam dugo u noć i osjećala se kao da sam polumrtva. Sutra ću još završiti neke naramenice. Možda ubacim rukavice na jedan model, ali to ćemo još vidjeti. Neka ostatak ide na šivanje što prije. Osjećam stres, pritisak i glad. Ide mi se kući u krevet. Dejan se više nije pojavljivao, sjetila sam se nekoliko puta, ali to mi je samo dokaz da je odluka da prekinem tu našu patnju zapravo vrlo dobra.

Nataša Turkalj: U zalasku svitanje, Beletra 2023.