Božica Jelušić: Godišnja doba duše

Zapisi s mreže
Broj stranica 264
Format 13,5 x 20
Tvrdi uvez
ISBN 978-953-8209-77-2
Cijena 20 eura

 I na društvenim mrežama možemo pisati i objavljivati tekstove koji imaju estetsku, žanrovsku, literarnu i generalno – književnu vrijednost. Držim da zbog takvih autora svako mrežno okupljalište postaje bolje mjesto – piše Aleksandar Horvat u pogovoru knjige Božice Jelušić „Godišnja doba Duše“ i primjećuje kako jedan od čestih komentara na objave Božice Jelušić glasi: „Točno tako i ja mislim, ali ne znam to tako lijepo reći“. Horvat ističe i kako književnica, uz objave na društvenim mrežama, dosljedno čuva i njeguje bilježenje olovkom na papiru, a svoje rukopisne navike demonstrira u ovoj knjizi u također spontanim crtežima koji prate zapise. 

Zapisi s mreže u „Godišnjim dobima duše“ obuhvaćaju razdoblje od veljače 2014. do ožujka 2023., a slijedeći svoju prirodnjačku vokaciju, autorica ih je grupirala po godišnjim dobima, tako da je čitatelju na prvi pogled očito da su proljeće i ljeto njezina plodnija godišnja doba kada bilježi više doživljaja, putovanja, raspoloženja i sjećanja na prijatelje i slavne uzore.

Bilješke o događajima koje vrijedi upamtiti, posljednji pozdrav dragim suvremenicima, sjećanja na velike uzore, pozdravi godišnjim dobima u dolasku i na odlasku, obilasci izložbi, putovanja, prijatelji, odjevne kreacije – sve su to redoviti sadržaji objava na društvenim mrežama kojima se unosi red u vlastito razmišljanje, dnevni red, planove i život. Kad statuse na društvenim mrežama piše književnica, nastaje materijal koji imponira rječnikom, stilom, stavom i razumije­vanjem konteksta i demonstrira uzorno predstavljanje, promišljene rečenice i zaokružene književne minijature.

Za Božicu Jelušić statusi na Facebooku su novi prostor slobode koji je nedavno otkrila i istražuje ga sa zadovoljstvom. (Čujem o sebi da pišem preduge statuse, da se previše fotkam, da sam ekscentrična. Dopuštam, moguće je.) Nastali su na taj način ležerni dnevnički zapisi koji prate promjene u životu književnice i cijeli spektar raspoloženja, od nemira u kišnom danu do razdraganosti u rujanskom obilasku vinograda. (Prebirem fotke kao medvjed kruške, veseli me baš!) Tu su životne odluke koje je trebalo donijeti, životna razočaranja ili veselja, uvijek s razlogom, ucijeljena, kako kaže poetesa, u život i viši smisao. „Pisac nema druge građe, drugih izvora i poticaja, do vlastita života. On neprestano lovi impresije, osluškuje jezičnu kombinatoriku iz okoliša, surađuje s prirodom, te u svijetu pročitanoga nalazi vlastite orijentire i uporišta. Najviše mu vrijedi ono što izađe iz dragih usta, i od toga se još ‘na vruće’ kuju novi stihovi i rečenice,“ piše Božica Jelušić.

Knjiga je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Grada Đurđevca.

Božica Jelušić je rođena u 16. prosinca 1951. u Pitomači. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika, nositeljica je Fullbrightove stipendije. Popis njenih životnih postignuća je podugačak. Profesionalno se bavila s pedagoškim radom, novinarstvom i galerijskom djelatnošću. Doprinos zajednici dala je i društvenim i političkim radom, aktivizmom u ekologiji, kulturnom animacijom, a ponajviše književnošću, koja ju do danas najcjelovitije definira.

Rezultat, koji nije konačan, od 66 objavljenih knjižnih naslova i preko 4000 katalogiziranih bibliografskih jedinica, nastao u 50 godina stvaranja, začet je u ranim književnim po­čecima, kad Božica, kao 22-godišnja studentica, osvaja prestižnu nagradu »7. sekretara SKOJ.-a« za zbirku pjesama »Riječ kao lijepo stablo«. Od tada se njezin književni put razvija postojano i nezaustavljivo. Piše gotovo sve vrste književnih žanrova: poeziju, putopise, kratke priče, crtice, romane, eseje, slikovnice, osvrte i recenzije, stručne članke, književne kritike.

Piše na standardnom književnom jeziku i jedna je od perjanica kajkavskog književnog izričaja u poeziji i prozi. Mnoge su joj pjesme uglazbljene. Dobitnica je brojnih nagrada za književnu izvrsnost među kojima su »Fran Galović«, »Katarina Patačić« i »Tin Ujević«.

NEDOSTAJANJE

Postoji realna mogućnost da ćemo jednoga dana početi sami sebi nedostajati.

U nama živi mnogo “pokopane stvarnosti” kako to Miller veli o Proustu, proporcionalno toliko, koliko smo izloženi neprestanoj dohvatnosti okoline, koliko bivamo “na raspolaganju”, trudeći se da nas svugdje ima, da smo raspoloživi, prilagodljivi, svidljivi, traženi i uvaženi, svatko u svome području i fahu. Čak i kad smo umorni, nevoljni, kad škrgućemo zubima i držimo “figu u džepu”, smatramo svoju nazočnost neophodnom, a ukazanu prigodu nepropustivom. Ta sveopća gramzljivost za trenutkom važnosti, za “pet minuta slave” i ne dopušta da naša vrijednost naraste s vremenom, da dobijemo stvarnu karakternu i zanatsku, ljudsku i univerzalnu težinu. Jer mi smo neprestano u pokretu, u trendu, u zamahu i zaletu pred očekivanim skokom.

Zapravo, veoma smo samosažalni, skloni melankoliziranju: nedostaju nam prijatelji, bivši i sadašnji ljubljeni, slobodno vrijeme, dobar san, doživljaji i poticaji, naša nekadašnja blistava forma, razgovori s istovrsnicima, novac za male ekstravagancije ,prostor za širenje bića. Nedostaju nam beton i siporeks da ispunimo vlastite rupe i praznine, da kompenziramo krhkost naših egzistencija. Takvi, podzidani, učvršćeni i renovirani, možda bismo na tržištu duša imali veću cijenu, tko će znati?

No, možda u tom silnom nedostajanju ne primjećujemo kako stvari nose prevagu dok su ljudi u manjini. I sve dok nam te krute, opipljive “stvarne stvari” nedostaju, to je znak da smo zaboravili onu bitnu spoznaju: “da postoji samo jedna neprocjenjiva vrijednost na svijetu, a to su ljudski odnosi”. Stoga mislim da je, u konačnici, Brodski bio u pravu, rekavši: “Rubi me vrijeme kao novčić / I pomalo već nedostajem samom sebi”. Trebali bismo, barem sporadično, zaista biti “nedostupni”, kao u onoj popularnoj tehničkoj opciji. Naučiti reći NE jedna je od najvećih životnih mudrosti uopće. Zaustaviti se, koristiti pravo na odstup. Poput vodoljuba pored rijeke, vidjeti na tren samo svoj lik u izbrušenom, besprijekornom duševnom zrcalu.

Potom stati na tihom i zaštićenom mjestu, sastati se sa sobom i reći unutrašnjim glasom: “Dušo moja umorna i tužna, kako mi je drago sresti te ponovo, pronaći te na vrijeme, biti s tobom i tvojim stvarnim potrebama u suglasju”.

13. lipnja 2016.

Intervju

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Boj ne bije medij nego autor – dokazuje svakim svojim zapisom Božica Jelušić koja na društvenim mrežama bilježi sjećanja, događaje i razmišljanja, susrete s dragim ljudima i srodnim dušama. Božica Jelušić, dobitnica važnih književnih priznanja i nagrada, zapise s mreže ukoričila je u svoju 65. knjigu čiji je naslov „Godišnja doba duše“. Afirmiranje duše naslovom knjige znak je da, unatoč ubrzanom suvremenom tempu, književnica pribrano ostaje dosljedna autentičnoj unutarnjoj vibraciji i vlastitoj prizmi kroz koju prelama sivu svakodnevicu, opisujući osjećaje u širokom rasponu od ironije preko ravnodušnosti (osobito prema površnim lajkovima) do euforije u letovima paraglajderom iznad Drave i Podravine. „Godišnja doba duše“ monološke su dnevničke forme čiji ton ovisi o trenutnom raspoloženju, datumu, sjećanju, slučajnom susretu ili pak o padu s bicikla – život je nepresušna inspiracija za nemiran duh koji osjeća i traži ravnopravnog sugovornika. Tamo negdje netko njezine rečenice čita s razumijevanjem – s tim uvjerenjem Božica Jelušić usredotočeno ispisuje svoju poeziju, prozu i usputne zapise, demonstrirajući kako društvene mreže također mogu biti poligon za popularizaciju književnosti, kulture, jezika i stila.

„Godišnja doba duše“ Božice Jelušić obuhvaćaju razdoblje od 2014. do 2023. Zapisi su grupirani po godišnjim dobima, a ilustrirani crtežima iz bilježnica kolekcionarske vrijednosti koje književnica od rane mladosti ispisuje rukom.

S Božicom Jelušić razgovaramo o publici na mreži, pojmu duše, o njezinim rukom pisanim bilježnicama i najdražim temama, te o odnosu prema Zagrebu i književnoj sceni koje komentira u svojim zapisima.

Aleksandar Horvat u pogovoru primjećuje da su tekstovi na mreži nastajali u trenutku, impulzivno, na dnevnoj osnovi, ali ipak zadržavaju osobine književne izvrsnosti. Kako ste počeli pisati na mreži? Kakve su reakcije čitatelja? U knjizi, naime, naglašavate da ne marite puno za lajkove i odobravanja na webu.

– Mislim da prije 12 godina…Vodim svoj profil kao dnevnik, dnevne novine, pjesmaricu u nastajanju. U tom smislu postoji koncept ali i spontanost u isto vrijeme. Stvari se „uklope“ kasnije u neku zamišljenu cjelinu. Tako je nastala knjiga SREDINOM MOJIH DANA (Tonimir, 2018.  ) koja sadrži mozaičke tekstove i moje crteže. Naravno, to jest književna vrsta, kakvu je primjerice razvio TOURNIER u knjizi „Slavlja“. Ti eseji, crtice, zapažanja, referiranja na stvarnost, iznimno su dinamični, prava čitateljska poslastica. Ako sam dio toga postigla, dobro je…Odlične su reakcije pratitelja na FB, no za nastanak ovih zapisa nisu presudne. To je moj spisateljski posao, jednostavno.

Duša u naslovu sugerira da ne pristajete na nametnuti današnji tempo današnjice u kojem nema vremena za osjećaje, a prva rečenica u knjizi glasi: „Postoji realna mogućnost da ćemo jednog dana početi sami sebi nedostajati.“ Mogu li „Godišnja doba duše“ funkcionirati kao samopomoć za prilagodbu i osvještavanje neuroza suvremenog života?

– Svakako…netko reče da je duša „veoma stari instrument“. Kao takva, zahtjeva mir, pribranost, opuštenost, dokolicu. I kad se klupko počne odmatati, mnoge važne stvari izađu na površinu. Ako postoji sedam razina svijesti, introspekcija uključuje barem jednu-dvije od uobičajene razine. Tekst može biti dobar predložak i okidač za pronalaženje vlastitosti, da ne bismo doista sami sebe pogubili u hektici naših dana.

U zapisima s mreže dominira motiv slobode, od osvajanja slobode od sputanosti djetinjstva do zrele dobi, kada kažete: „Opasnije je u mojoj dobi smrtno se zaljubiti nego skočiti s mosta na konopcu…“ Je li sloboda opravdala očekivanja, sada kada je napokon osvojena, čak i paraglajderom?

– Ljubav i sloboda su eklatantno pjesničke teme, teško da ima od njih većih i važnijih. Taj prostor uvijek iznova osvajamo i širimo, sukladno životnim dobima. Ne vjerujem da mnogo postižu oni koji se „čuvaju ljubavi“, ili se u ime građanske komocije, sigurne mirovine i nekakvoga mira u kući odriču svake pomisli na avanturu i izazov. Onu frazu „To nije za mene, nisam ja u tome“, najčešće izgovaraju oni koji ništa nisu probali. Pored njih bi umjetnost zasigurno presušila i usahnula, kao usidjelica u zabiti na kraju svijeta. Moj put je takav, da moram sve probati, to mi ispunjava vrijeme i daje motivaciju da ostanem alertna, spremna na nove početke, na iznenađenja. Čudni su mi ovi „koučeri“ koji stalno nude mir, spokojstvo, utrnulost. Ja uopće ne želim te vrijednosti, želim živjeti, uzeti rizik, pisati i misliti, dokle me snaga drži. U tome je cijela moja „filozofija slobode“.

Na nekoliko mjesta komentirate Zagreb i njegovu samodovoljnost, odsječenost gornje Hrvatske od centra i zaključujete: „Neću tako skoro, trebat će mi zaista jak razlog za putovanje!“ Ipak, vraćate se jer otvaraju se uvijek novi razlozi za dolazak. Kako se Zagreb iskupljuje za svoju distanciranost i hladnoću?

– Sada mi vrijede još samo dragi prijatelji koje obilazim i s kojima ponešto dijelim. Sve ostalo imam doma i sama si napravim, u stilu one izreke da se „centar nalazi tamo gdje su ljudi centra, te  se s njima pomiče u njihovom kretanju“. Dolazim poslovno, a privatno želim biti dovoljno mimikrirana, da me tamo nitko ne primjećuje.

Knjiga je ilustrirana crtežima iz Vaših bilježnica koje ispisujete rukom, a većinom su to portreti ili motivi iz prirode i drveće. Kada crtate i kakvu potrebu ispunjavate crtanjem?

– Uvijek crtam, črčkam, vučem liniju i ona vuče mene. To je moj „pretičak“ snage, neki post scriptum tekstu ili samostalna disciplina i bilješka, koja mi često otkrije na što podsvjesno mislim. Veoma sam vizualan tip, imam brze opažaje, puštam da se iz nekog „klupka“ na papiru iznjedri scena ili lik, potom pozadinu šatiram ili zatamnim, a glavni motiv izvedem u prvi plan. U posljednje vrijeme najčešće radim neke tematske mape, po 10-15 crteža i pjesme, dok naslovi sugeriraju sadržaj tih životnih epizoda: CIPELICE ZA LJETO, TAMNO OKO, KOLICA I DOKOLICA, itd. Poklanjam to, najčešće, a ponešto zadržim, iz sentimentalnih ili dokumentarnih razloga.

Aktualne su rasprave o razlozima marginaliziranja žena na književnoj sceni. Možete li povući paralelu s odnosom prema ženama u književnosti sedamdesetih i osamdesetih godinama, u doba kada ste se afirmirali i prevodili Virginiju Woolf?  

– Ne znam, sve je to bilo davno. Prije 30-tak godina i više, prevela sam nekoliko eseja WV za časopis „OKO“, i prevela sam „Orlanda“, kojega mi je N. Petrak izgubio u kući „Naprijed“, imam ga još u bilježnicama samo. Mislim da smo tih 80-tih imale veću šansu, mi cure iz „regiona“, djelovale smo na široj osnovi i u realnoj konkurenciji muških i ženskih autora. Taj korpus više ne postoji osim u nekoj antologiji „Jugoslovenske pesnikinje“, ne da mi se o tome raspravljati. Rekla bih da se brojimo na prste jedne ruke, ako i toliko. Danas se žene organiziraju po uzoru na „dečke“, u grupe, izdavačke favoritkinje, regionalne klanove. Mene zanima samo genijalnost, autentičnost, književno-estetska vrijednost i pobudljivost, pa stoga na izvan književne razloge ne padam i ne pratim…Fale nam istinska velika imena, toliko mogu reći. Možda su neka na pomolu, ima naznaka dobroga vjetra i književnih glasova koji izlaze iz kućnih granica i okvira. Vederemo. Mislim da ću toliko još dočekati!