Menzies-Pike, Catriona: Na duge pruge: moj maraton i nepoznata povijest ženskog trčanja. Zagreb: V.B.Z., 2024.
Catriona Menzies-Pike s trideset je prvi put obukla tenisice i počela trčati, a ubrzo su utrke na duge pruge postale njezina strast i najizazovniji životni cilj. Naime, u djetinjstvu je išla na popravni iz tjelesnog, rado se u rana jutra kreveljila džogerima, a knjige su bile njezino utočište nakon pogibije roditelja u zrakoplovnoj nesreći. Premda nitko nije vjerovao da će ostvariti svoj plan, njezina volja, upornost i želja da promijeni život odveli su je od parkova i plaža u Sydneyju do maratona u New Yorku. Uz strast za slobodom pokreta koja joj je pomogla da se pomiri s proživljenim traumama, počela je istraživati i nepoznatu prošlost ženskog trčanja. A borba za ravnopravnost u trčanju bila je uistinu duga, primjerice, na Olimpijskim igrama ženama do 1960. nije bilo dopušteno trčati u disciplinama duljim od 800 metara, a prvi je ženski maraton održan tek 1973. Na duge pruge jedinstveni je spoj povijesti ovog popularnog sporta i životne priče jedne trkačice koja svojim primjerom pokazuje kako prava strast savladava sve prepreke.
Oraić Tolić, Dubravka: Tvojim glasom : ljubav u sjeni politike. Zagreb: Naklada Ljevak, 2024.
Knjiga Dubravke Oraić Tolić Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike pripada žanru lirske autobiografske proze s jakim društvenim i kulturnim kontekstom. U knjizi se spajaju autoričina biografija i obiteljska memoaristika, osobne sudbine i politička povijest, intimna svakodnevica i prohujala kultura 20. stoljeća u prostornom rasponu od Slavonskoga Broda do Posušja i Hercegovine, od Borova i Vukovara do Dugoga Sela i Sesveta, od Zagreba i Beča do Bonna i Züricha. Autorica knjige susreće svoga budućeg supruga Benjamina u trećem razredu osnovne škole u selu Donji Andrijevci, kamo se njezina majka, ratna udovica, doselila iz Borova, a Benjaminova majka sa svojom obitelji iz Osoja pokraj Posušja. Iz dječjega susreta dvoje pridošlica u isti razred razvit će se ljubav za cijeli život. No život neće biti idila. Kao mladi profesor njemačkoga jezika, tek primljen na radno mjesto u gimnaziji u Đurđevcu, Benjamin odbija potpisati osudu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Protiv njega je pokrenut stegovni postupak i policijska istraga, pa odlazi u Beč, gdje uskoro uzima politički azil. Između domovine i ljubavi Dubravka bira ljubav. Vraćaju se iz emigracije na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, nakon njegova gušenja nemaju putovnice sve do demokratskih promjena, Benjamin se 1990-ih angažira u politici, odlazi u diplomaciju, izlazi iz politike i postaje samosvojni kolumnist, dok Dubravka gradi sveučilišnu karijeru. U doba kovida Dubravka panično čuva svoga duhovno neslomljivoga, ali tjelesno krhkoga Hercegovca, sve dok ga kovid nije pronašao tamo gdje su se najmanje nadali – na najljepšem mjestu njihova života, u Biogradu na Moru. Knjiga je pisana iz začudne perspektive, glasom mrtvoga supruga, koji autoricu potiče na sjećanja iz njihovih kratkih zasebnih biografija i dugoga zajedničkog života. U spojevima osobnih sudbina i političkih događaja, obiteljske svakodnevice i javne pozornice, dviju Jugoslavija i samostalne Hrvatske, autorica iz vizure voljene osobe i završenoga života crta stvarne karaktere i proživljene trenutke, obiteljske situacije i kulturne kuriozume, političke ideale i njihovo srozavanje. Fine osobne lirske niti i grubi politički zapleti čine ovu knjigu privlačnom za sve koji znaju što znače takve klasične vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo, pripadnost, tradicija, erudicija, dosljednost i vjernost.
Matković, Dijana: Zašto ne pišem. Zagreb: Naklada Ljevak, 2024.
Nemam kamo ići i nemam se kamo vratiti. Kamo da idem? U stan koji već neko vrijeme ne mogu platiti? Još jedan krug gradom kojem sam već odavno sve rekla i koji je meni sve rekao? Odatle dalje nema ničega. Autobiografski, esejistički roman Dijane Matković, prizorima iz autoričina života, koji se moćno isprepleću s društvenom i književnom refleksijom, pripovijeda o silnicama koje onima odozdo onemogućuju egzistenciju i ostvarenje. No naslov bi jednako tako mogao biti i Zašto pišem jer istovremeno pokazuje da se nepravdama možemo suprotstaviti nadilaženjem i povezivanjem identiteta u klasnu svijest te stvaranjem šire, solidarne zajednice. Roman ovoga trenutka, roman društva kasnoga kapitalizma 21. stoljeća kojemu je Dijana Matković pronašla izraz – otvoren do boli, prožet analitičkom sumnjom i borben u svojim zahtjevima za istinu.
