Između visoke kanonske književnosti, književnih časopisa za pretplatničku publiku, rasprava o književnosti i uglednih književnih nagrada s jedne strane i nečitanja kao životnog izbora, površnog praćenja društvenih mreža radi minimalne količine dnevnih informacija, dakle između dvije čitateljske krajnosti smjestilo se šareno i gostoljubivo područje žanrova pisanih za publiku – ljubića, krimića i fantasyja. Žanrovi pisani za publiku obilježje su visokoorganiziranih književnih sustava s velikim nakladničkim kućama koje rade s profesionalnim piscima i zapošljavaju timove lektora i urednika koji od njihovih rukopisa proizvode robu za široko tržište, većinom u periodičnim izdanjima ili u redovitoj i izdašnoj književnoj produkciji u papirnatom i elektronskim obliku. Kako se među njima snalaze i pronalaze domaći pisci žanrova? Kakva je logistika koja ih dočekuje, koji ih izdavači razvijaju, koje knjižare nude publici njihove knjige i koji portali prate? Žanrovima domaćih pisaca bavi se Sandra Pocrnić Mlakar u svojoj nakladničkoj kući od 2016. godine i na temelju svog izdavačkog i uredničkog iskustva napisala je svoje viđenje recentne hrvatske žanrovske scene i predložila neke neiskorištene mogućnosti koje je otvorilo informatičko doba.

Kako se kod nas koristi web za popularizaciju knjige i koji su njegovi potencijali? Kako se povezuju pisci i publika, koji su njihovi komunikacijski kanali i kako funkcioniraju? Je li za popularizaciju čitanja i u informatičkom dobu važniji sadržaj ili medij? Kakav utjecaj imaju pisci na mjestu radnje koji pišu o svojim gradovima i zavičaju, a publiku osvajaju u izravnim susretima? I, naravno ono temeljno – zašto su domaći pisci i izražavanje na materinjem jeziku važni za izražavanje osjećaja i kanaliziranje negativnih emocija? Sa stajališta psihologinje koja je radni vijek provela u nakladništvu i u velikim novinskim i nakladničkim kućama, Sandra Pocrnić Mlakar piše o složenom sustavu za razvijanje čitateljskih navika, koji obuhvaća škole, knjižnice, knjižare, nakladnike i medije te lektore, urednike i dizajnere koji su iznijeli tranziciju iz predinformatičkog u informatičko doba. Budući da su knjige u procesu prelaska s papira na elektronski tekst, treba uzeti u obzir da su nove tehnologije promijenile način proizvodnje i obrade sadržaja. Sve što se elektronski producira, od glazbe do literature, ne može se konzumirati i obraditi u jednom životnom vijeku, stoga je nužno razviti kriterije i razlikovati djela vrijedna čitateljskog (slušateljskog) vremena i ona druga. Kako se razvijaju kriteriji i kakav je utjecaj književne kritike na mainstream i široku čitateljsku publiku? Na temelju vlastite uredničke i nakladničke prakse, Sandra Pocrnić Mlakar daje niz rješenja i mogućnosti koje se otvaraju u informatičkom dobu i višestruke odgovore na pitanje zašto i kako treba razvijati domaće autore žanrova.

Knjiga o domaćoj žanrovskoj sceni obuhvaća i veliko područje psiholoških i poslovnih priručnika kao literature za cjeloživotno obrazovanje te selfhelpa, kao posebnog oblika ispovjedne proze namijenjenog razmjeni iskustava o osobnom rastu. Posebno poglavlje posvećeno je javnim glasilima čiji je prostor u multimedijskom dobu praktički beskrajan a ograničavajući faktor postaje pažnja čitatelja (ili slušatelja) i njegova mogućnost obrade informacija.

Povezivanje pisaca i publike, kojim se bavi knjiga „Zagorkini sljedbenici“ tema je najavljena je TED-nastupom autorice u Virovitici u srpnju 2023.

Odlomak

Ne pljuj na pod…

… bila je to poruka iz javnozdravstvenih kampanja šezdesetih godina, sjećamo se mi koji smo tada naučili čitati velika tiskana slova. Baš tih godina Igor Mandić počeo se baviti novinarstvom (nećemo štedjeti na Igoru Mandiću u ovoj knjizi!). Pisao je o književnosti, gastronomiji i erotici, građanskim navikama u društvu u kojem su javnozdravstvene kampanje pratile naglu urbanizaciju i industrijalizaciju.

Nositelj kampanja koje su upozoravale na gradske higijenske navike bio je Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, jer je trebalo educirati radnu snagu koja je sa sela dolazila u gradove školovati se, raditi u tvornicama i stanovati u stanovima. Plakatima se upućivalo na pranje ruku, brigu o djeci, cijepljenje i, već spomenuto, nepljuvanje po podu, jer je običaj u seoskim kućama sa zemljanim podom bio nespojiv s gradskim parketima i pločicama. Igor Mandić je učinio sve što je mogao, kao i dr. Andrija Štampar, ali od tada, nažalost, nismo puno napredovali.

Slične kampanje koje bi trebale poticati civilizirano ponašanje i kvalitetne međuljudske odnose bilo bi dobro imati i danas. Hlapićeve čarobne riječi koje podsjećaju da treba reći dobar dan i hvala ni blizu nisu dovoljne. Nismo stekli naviku redovitog pranja ruku, nismo riješili agresiju, femicide, ovisnosti, prebrzu vožnju, zlostavljanje slabijih i podređenih (mobbing u zdravstvu je već spomenut, a ovdje još samo podsjećanje na knjigu U vilama hrvatske elite Marijane Šimunić-Raič).… Istraživanje koje su proveli znanstvenici s osječkog i zagrebačkog filozofskog fakulteta pokazalo je da je mobbing jedan od razloga odlaska liječnika u inozemstvo, a u prošloj se godini iselilo više liječnika nego u ijednoj prije!

Nadam se da netko negdje računa koliko stoji školovanje jednog liječnika i kolika je potreba društva za liječnicima, kako bi se moglo usporediti kolika šteta nastaje zbog toksičnog ega šefova i nezamjenjivih ravnatelja koji maltretiraju kolege. Ako se mora sve gledati kroz novac – a izgleda da u nas nikakva druga upozorenja ne pomažu – može se izračunati koliko stručnjaka gubimo zbog agresije na radnom mjestu i zbog nefleksibilnih kontrol-frikova koji kreativnost i inicijativu prepoznaju samo ako je njihova ili ako je mogu prisvojiti.

Zato pomišljam da su možda nama nedostižni žanrovi nastali u dokolici industrijskog doba u zapadnim zemljama, u doba naglog razvoja građanske klase, kada je nastalo slobodno vrijeme. Možda mi ni ne možemo postići uređenost društva koje njeguje kulturu slobodnog vremena. Možda srljamo u ubrzano društvo koje neće imati vremena za čitanje iz zabave ili širenje obzora. Kao po nekom distopijskom scenariju, čitat će samo oni kojima je to posao i procijep između onih koji čitaju i onih koji ne čitaju možda postaje nepremostiv.

No, ako se krimići i ljubići pokažu neodrživima u društvu koje najviše ulaže u lance raznosača hrane na biciklima, knjiga bi možda mogla opstati na neke druge načine. Soft skills ili snalaženje u društvenim situacijama veliko su i tek otvoreno područje edukacije. Civilizirano se ponašanje uči. Komunikacija je presudna za timski rad i uspješniji su kolektivi i društva koji imaju bolju komunikaciju i delegiranje zadataka. Ne bismo smjeli biti neprijatelji, ni na poslu ni u školi, a pojedinac bi trebao biti prilagođen životu u zajednici, konstruktivan i motiviran član kojeg inspirira osobni rast, a zajednica treba stimulirati adaptivno ponašanje. Agresija je neprihvatljiva, suradnja daje najbolje rezultate, a u osnovi suradnje je postavljanje osobnih granica koje bi trebalo biti ugrađeno u obiteljski odgoj i u institucije društva.

Potkraj osamdesetih, s diplomom profesora psihologije, pretpostavljala sam da mediji mogu biti platforma za zdravstvenu i psihološku prevenciju i edukaciju. Doba u kojem je dokazano da se na motivaciju zaposlenika može djelovati informiranjem, promjenom stava poboljšati vlastito raspoloženje i edukacijom potaknuti razvoj, otvorilo je golem medijski prostor za savjete i savjetnike, što je pokazala američka produkcija self-helpa. No, u nas su mediji devedesetih skrenuli u senzacionalizam, a trebalo je samo malo znanja za plasiranje psihološke prevencije i edukacije koja bi nakon rata djelovala kao melem na naciju u PTSP-u. To više što su naklade senzacionalističkih medija nakratko uzletjele, a onda se beznadno survale u ambis jer se brzo ispostavilo da ni senzacije na internetu ne mogu održati pažnju publike.

Sad je uzalud nagađati što smo mogli postići da smo edukacijom zadržali elementarnu pristojnost, umjesto što smo potonuli u agresiju, režanje i ovisnosti. Naravno da je razlog izostanka psihološkog sadržaja u medijima slaba psihološka edukacija u redakcijama – urednici ne znaju izabrati, obraditi i plasirati psihološke savjete za široku publiku, pa zbog vlastita neznanja i praznine ziheraški posežu za provjerenim senzacionalizmom. Ali zašto tako desetljećima?! Zar netko još nije shvatio da emitiranje agresije potencira agresiju? Zar ne znamo da imamo svoje stručnjake i svoja rješenja i da treba razvijati povjerenje i komunikaciju?

Kao u medijima, slično je i u nakladništvu sa psihološkim priručnicima stranih autora – naslov zvuči atraktivno, prepoznajemo se i u problemu i u rješenju, pa prevodimo strani priručnik za brak bez vikanja, za prepoznavanje psihopata u radnoj sredini i slične socijalne aberacije. Strani sadržaj ima strani marketing, a u silnom uvozu nikoga ne zanimaju naši stručnjaci, naše znanje, naši načini prevencije kojima se štitimo i branimo i koji su nam nadohvat ruci s primjerima i stručnjacima koji ih primjenjuju. Lakše je i komotnije prevesti, ima vani svega dovoljno, uvesti i ne misliti kakve su posljedice takvih intervencija i što sijemo. I opet, može se tako pet godina, deset, dok se naši ne organiziraju i dok ne vidimo tko može nešto napisati i reći, ali dvadeset, trideset godina upornog prevođenja, uz sav marketing koji ga prati, zatire svaki pokušaj domaćih da pokažu svoje znanje. Sveprisutan je zato dojam da vani znaju bolje, da smo neznalice i zaostali i da je kvalitetnije sve što je strane proizvodnje, od mode do deterdženta i kečapa, od erotskog romana do motivirajućeg priručnika i savjeta za psihološku prevenciju.

Pad čitanosti novina, srozavanje domaćeg nakladništva, gubitak fonda riječi i razumijevanja jezika golema je šteta za društvo, a barem jednako velika šteta nastaje emitiranjem gubitničkog mentaliteta. Desetljećima već u našim je novinama samo loša vijest dobra vijest. Posljedica je kolektivna depresija i uvjerenje da u nas ništa ne može uspjeti. Ne znamo, tonemo i propadamo, uzaludno je školovanje, rad i poštenje, zato je najpraktičnije poslati djecu van u bolji i normalniji život da se barem djeca spase, kad ne možemo svi.

U takvim se uvjetima pojavljuju priručnici domaćih autora, koji doduše, ne mogu pokrpati nedostatke institucija i medija, ali barem mogu informirati one koji traže i žele naći rješenja. Dakako da bi bilo brže, sveobuhvatnije i zdravije za sve kad bi se informacije o odnosu prema djeci s poremećajima autističnog spektra, o anoreksiji ili motivacijske upute emitirale u mainstream medijima i kad bi bile dio svakodnevne komunikacije. Bilo bi bolje za sve, ali naši mediji orijentirani su na profit (koji je očito sve manji) i ne žele se baviti problemima i rješenjima. Problemi ih ne zanimaju ako nisu utrživi, a za rješenja ne znaju. Zato je sreća u nesreći što imamo barem priručnike bez kojih bismo potonuli u neznanje i obeshrabrenost, uvjereni da svijet ide dalje, a mi nemamo načina pratiti ga.

 

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.