19. susret Čitateljskog kluba književnih klasika

16. siječnja 2026.

Na 19. susretu Čitateljskog kluba književnih klasika razgovarali smo o djelu Idiot ruskog pisca F.M. Dostojevskog. Roman je izazvao jednu od burnijih rasprava u našem Klubu. Evo kako su naši članovi doživjeli ovu knjigu:

“Idiot je meni jedan od najdražih romana i možda je sve što ću o njemu napisati subjektivno. No, ono što je objektivno je da je ovo roman pun života. Likovi su oni koji nose ovu priču, oni uzrokuju onu emocionalnu napetost dok čitate ovu knjigu. Iako napisan prije više od 150 godina, ovaj roman u meni je prouzročio onu napetost koju osjećam čitajući Sally Rooney, što samo dokazuje relevantnost ovoga romana. Koliko samo Nastasji Filipovni, ali i Hipolita možemo susresti? Također, svjedoci smo kako se i danas “miškinovska” dobrota iskorištava.  Iako stilski nesavršen, povremeno mučan za čitanje, ovaj roman obuzeo me do kraja. Prošlo je tri godine od čitanja, ali ne prođe dan da se ne sjetim Miškina i Nastasje Filipovne.”

Niko Abramović

“Nakon dugog vremena Dostojevski; roman Idiot.

Teško ga je čitati, mnoge se teške stvari opisuju u njemu, a najviše na račun kneza Miskina. Ipak način na koji to pisac čini daje djelu iznimnu vrijednost. Njegovi duboki uvidi u stanje svijesti likova i njihove međusobne odnose koji završavaju ubojstvom i nesrećama opisani su izvanredno. Pisac je obogatio način pisanja za buduće pisce i čitatelje, a nakon čitanja, lik kneza Miskina, iako u svemu zlu nepovratno propada, ostaje svijetliti kao zvijezda vodilja.”

Goranka Pavelić

“Ima ljudi o kojima ti je teško reći štogod takvo što bi ih prikazalo u jedan mah i sasvim u njihovu tipičnom i karakternom liku: to su oni ljudi koji se obično zovu “obični”…a pisci u romanima i pripovijestima nastoje najviše uzimati tipove koji se iznimno rijetko nalaze u zbilji, a ipak su gotovo zbiljskiji od same zbilje.”

“U ovom opisu autor romana “Idiot” pojašnjava nam načine na koje se vrši odabir likova i njihovih karaktera, nastojeći protumačiti zašto su takvi kakvi su. Ukratko, mnogi su od njih naizgled obični, ali u isti mah i toliko slikoviti, komplicirani i neobični da čitatelj dugo ne može odlučiti jesu li mu dragi ili ih ne podnosi, vjeruje li im ili je svjestan da mu u svakom poglavlju nešto podvaljuju, suosjeća li s njima ili ga uglavnom iritiraju i frustriraju? Moja je muka ovog razlučivanja trajala do zadnjih stranica romana, a nisam mogla dočekati kraj jer sam se nalazila u košmaru, kao i većina samih junaka/i antijunaka ovoga djela. Rasplet je mračan i težak, ne prikazuje svjetlost niti nadu na kraju priče, a umjesto osjećaja olakšanja čitatelju ostaje gorčina. Bilo bi lijepo da je svijet bolji od onoga kakav je prikazan u ovom romanu, ali ne treba zaboraviti kako djelo pripada ruskom realizmu, a takvu dozu stvarnosti često nam je teško podnijeti i prihvatiti.”

Natalija Bajer

“Kada sam imala 16 godina, Dostojevski mi je bio omiljeni pisac. Danas, trideset godina kasnije, čitajući ga ponovno, osjećala sam se poput samog kneza Miškina (idiota), a ruskim realistima prilazim s posve drugačijim očekivanjima. Ipak, polemika na našem susretu dodatno me uvjerila da Dostojevskog i danas treba čitati, koliko god to iskustvo bilo iscrpljujuće. Iako rusko društvo srednje klase iz sredine 19. stoljeća svojim ponašanjem često ne zaslužuje više od prijezira, Dostojevski tako vješto psihološki profilira likove da čitatelju ne preostaje ništa doli suosjećati s knezom Miškinom. Usprkos njegovoj naivnosti i društvenoj disfunkcionalnosti – koja će ga na kraju vratiti točno tamo gdje je i počeo, u švicarski sanatorij (zatvarajući tako kompozicijski krug) – nadahnjuju njegova dobrota i plemenitost. On želi pomoći čak i onima kojima pomoći nema. Upravo ta galerija posrnulih, često malograđanskih likova daje realističnu sliku ne samo tadašnjeg ruskog prostora i vremena, već i filozofskih promišljanja koja su bolno aktualna i danas. Dostojevski je klasik koji ne ostavlja ravnodušnim; njegova ćete djela ili obožavati ili će vas isprovocirati do krajnjih granica. No, kao što su se i članovi kluba složili – treba ga čitati.”

Ivana Vlaisavljević

“Roman sam čitala prije koju godinu, ali mi je u sjećanju ostao kao književno djelo koje zadržava pažnju zahvaljujući frustraciji koju u čitatelju izaziva. Konstantno vjerujem da će se Miškin opametiti, izliječiti svoju lakovjernost i prihvatiti neke odnose i situacije koje su stvarne, opipljive i imaju budućnost. Međutim, on stalno srlja u nedokučivo i neostvarivo kao neplivač koji pliva iza bova. Iako je roman nastao 1868. (ako se ne varam), obrasce Miškinovih ponašanja možemo primijetiti i u današnjem svijetu – primjerice, reality showovi u kojima se traga za ljubavlju dokaz su da većina muškaraca odabire fatalne žene i veze koje nemaju šanse umjesto sigurnijih opcija.” 😅

I za kraj, jedan zanimljiv citat u kojem (kako starim, zrelim, odrastam) pronalazim sve veću istinu:

“Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.”

Marina Mađarević

Sljedeći susret održat će se 12.1.2026. u 19 sati, a razgovarat ćemo o knjizi francuskog pisca Gustavea Flauberta: Gospođa Bovary.