26. susret Čitateljskog kluba književnih klasika

23. listopada 2026.

Na 26. susretu Čitateljskog kluba književnih klasika u skladu s ovogodišnjom temom Mjeseca hrvatske knjige, Od priča do otkrića, razgovarali smo o djelu  poljskog književnika Stanislawa Lema: Solaris. Dinamičnu raspravu o ovom višeznačnom i višeslojnom štivu, čitatelji su potkrijepili brojnim citatima iz knjige. Također smo poželjeli dobrodošlicu novom članu.

Solaris je znanstvenofantastični roman poljskog pisca Stanislava Lema, objavljen 1961. u Varšavi. Solaris je naziv planeta prekrivenog oceanom koji pokazuje znakove inteligencije, a radnja prati doživljaje znanstvenika koji s njim pokušavaju uspostaviti kontakt. Djelo ima naglašenu filozofsku i psihološku tematiku; postavlja mnoga pitanja o prirodi Boga, stranosti vanzemaljskog života, dometu znanosti, ljudskoj svijesti i identitetu, zbilji i subjektivnom doživljaju svijeta.

Citat iz romana:

Iz skromnosti, ne govorimo to naglas, ali povremeno mislimo da smo veličanstveni. Međutim, međutim mi ne želimo osvajati svemir, želimo samo proširiti Zemlju do njegovih granica. Jedni planeti trebaju biti pustinjski poput Sahare, drugi ledeni kao pol ili tropski kao brazilska džungla. Humani smo i plemeniti, ne želimo pokoravati druge rase, želimo im samo prenijeti naše vrijednosti i zauzvrat preuzeti njihovu baštinu. Smatramo se vitezovima svetog Kontakta. To je druga laž. Ne tražimo nikog osim ljudi. Ne trebaju nam drugi svjetovi. Trebamo zrcala. Ne znamo što bismo započeli s drugim svjetovima. Dovoljan nam je ovaj jedan, već nam i on zapinje u grlu… (Stanislaw Lem: Solaris. 2. izd. Zagreb: Hangar 7, 2025.)

Dojmovi naših članova o pročitanom djelu:

Solaris  Stanislawa Lema znanstvenofantastični roman je koji se, poput koloidnog oceana s istoimenog planeta, nalazi  na granici psihološkog, filozofskog pa i ljubavnog romana. Iako slojevit i filozofski dubok, čitljiv je i pitak te potiče na promišljanje o komunikaciji, izolaciji, usamljenosti i percepciji stvarnosti. Klasik je jer, poput Ovidijevih Metamorfoza, progovara o preobrazbama, a poput  Calderonove drame Život je san propituje granicu između stvarnosti i privida. Iako objavljen 1961., Solaris danas se čini  aktualnijim nego ikad. Njegov tajanstveni ocean otvara prostor brojnim metaforičkim tumačenjima. U ovom čitanju za mene je ocean metafora umjetne  inteligencije koju ljudski um sve teže poima. I upravo taj oblik inteligencije, koji  nema antropomorfizirani oblik i nedokučiv je pripovjedaču i protagonistu Krisu Kelvinu zrcali ono što Krisa muči – nerazjašnjeni odnosi iz prošlosti.  I kamo god čovjek otišao, čak i na daleki planet, ne može pobjeći od svoje prošlosti ni od samoga sebe. I koliko god nastojao objasniti svijet oko sebe, ostaje spoznaja da najmanje može objasniti samoga sebe i da je upravo on najveća zagonetka.

Ivana Vlaisavljević

Solaris započinje vrlo neposredno, lansirajući čitatelja pravo u središte zbivanja. Pitka proza uvodnih poglavlja čita se gotovo kao napeti detektivski roman u kojem publika zajedno s protagonistom pokušava utvrditi što je to bacilo svemirsku postaju Solaris u stanje kaosa i paranoje. No ubrzo se suštinski jednostavan narativ proširi dubljim karakterizacijama likova i odnosa među njima, filozofskim raspravama o ljudskoj prirodi na intimnoj međuljudskoj, ali i na kozmičkoj razini, promišljanjima o nemogućnosti komunikacije s uistinu tuđinskim oblicima inteligencije, kritikama procesa, ciljeva i odnosa unutar znanstvenih krugova… Stvarno, gotovo je zapanjujuće čega se sve Lem prihvaća u ovom relativno kratkom romanu, koliko je različitih aspekata i mogućih tumačenja – očitih, ali i isprva prikrivenih – obuhvaćeno pričom o kontaktu nekolicine svakidašnjih ljudskih bića s nama teško shvatljivim oblikom života. Činjenica da unatoč tome prevladavajući dojam nije onaj frivolne zbrkanosti, već koherentnosti i dubine koja potiče na daljnje razmišljanje, samo pokazuje stvaralačku zrelost koju je Lem već posjedovao u trenutku pisanja Solarisa. Dijelovi koji su meni bili nešto manje uspješni su oni u kojima se privremeno pauzira britak ritam razvoja radnje kako bi se odjednom istovarila veća količina informacija o povijesti istraživanja planeta i pojavama unutar živog oceana. Mislim da se to moglo bolje ukomponirati s ostatkom priče, kako je uostalom djelomice i učinjeno u filmskoj adaptaciji Andreja Tarkovskog (nažalost, uz pojednostavljenje ili potpuno izbacivanje drugih elemenata izvornika). Bez obzira na manje nedostatke, Solaris je svakako značajno i impresivno dobro napisano djelo čija će me višeslojnost vjerojatno još koji put privući na čitanje. A kako su i znanstvenoj fantastici manje vične članice kluba primijetile, ovo je stvarno prikladno mjesto za početak upoznavanja s tim često krivo shvaćenim žanrom.

Oto Lukša

Najčešće, kada razmišljamo o izvanzemaljcima, zamišljamo ih kao „male zelene” iz popularne kulture – strane i drugačije, ali ipak više-manje slične nama samima ili barem s nekim karakteristikama s kojima se možemo poistovjetiti. Lemov kozmički entitet sam je ocean – nepregledan, nevjerojatno moćan i inteligentan um koji prekriva površinu planeta Solaris. Taj je ocean čovjeku u potpunosti neshvatljiv i stran, unatoč desetljećima istraživanja. On je golem, mističan, često nepredvidljiv, a čini se i krajnje nezainteresiran za čovjeka i njegovo djelovanje .Nakon ljudskog „napada” (eksperimenta), ocean šalje odgovor istraživačima: „goste” koji ih prisiljavaju na suočavanje s najdublje skrivanim tajnama njihove vlastite podsvijesti. Kroz kratku ali vrlo zanimljivu priču, roman otvara pitanja: Što ako negdje drugdje postoje inteligentna bića koja su toliko drugačija od svega što uopće možemo zamisliti da ne znamo ni odakle bismo počeli kako bismo ih razumjeli? Razumijemo li uopće dovoljno sami sebe da bismo mogli komunicirati s nekim toliko radikalno drugačijim? Lemovi opisi crvenih i plavih izlazaka i zalazaka sunca, nevjerojatnog oceana, ali i kompleksnih priča te stanja najdublje čovjekove podsvijesti, dugo će ostati sa mnom.

Doris Rudec

Kada čitatelj nije ljubitelj SF – žanra, a zatekne se u intenzivnom promišljanju o romanu koji je, što nije nevažno, dio popisa najvažnijih znanstveno-fantastičnih romana u povijesti ovoga žanra, vjerojatno je riječ o djelu koje zaslužuje pažnju. Na pitanje “što je autor ovim djelom htio reći” možemo ponuditi mnoštvo odgovora, svatko je od nas roman shvatio na poseban način i doživio njegovu radnju i junake kroz prizmu vlastite analize i promišljanja o pročitanom. Osobno mi je bila tužna priča o ljudima koji nastoje shvatiti način na koji funkcionira njima nepoznat vodeni planet, a nesposobni su provesti introspekciju, shvatiti i prihvatiti sebe same, koji žive nesigurne, frustrirajuće i nepotpune živote te ne uspijevaju proniknuti vlastiti bitak. Ljudi su često čudni i iznimno opasni po sve što ih okružuje, stvari, bića i pojave, a prvenstveno zbog nerazumijevanja i nepoznavanja drugog i drugačijeg te neuspješnih pokušaja da spoznaju i upoznaju svijet i svemir, a da bi u konačnici mogli upoznati i sebe same. Nakon čitanja ovoga romana u meni ostaje dojam kako je njegova priča zapravo nedovršena i pred ljudskim rodom je velik, prazan prostor koji u budućnosti trebamo ispuniti dobrim, pozitivnim stvarima umjesto destrukcijom, koja je danas prečesto glavna pogonska sila čovječanstva.

Natalija Bajer

Za iduće druženje koje će se održati 17.11.2026. u 19 sati, čitamo roman Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići.