73. susret Čitateljskog kluba “Nije bilo slučajno”

30. listopada 2026.

Na 73. susretu čitateljskog kluba Nije bilo slučajno razgovarali smo o romanu Mileva Einstein, teorija tuge, hrvatske autorice Slavenke Drakulić. Suvremene žene lako mogu pronaći paralelu s modernim izazovima usklađivanja karijere i obiteljskog života, što se između ostalog našlo u fokusu rasprave.

Biografski roman o prvoj supruzi genijalnog znanstvenika otkriva lik nadarene matematičarke, prve žene na politehničkom fakultetu u Zürichu, koja je, međutim, svoju znanstvenu karijeru podredila suprugu i obitelji, svjesno se postavljajući u drugi plan, dok je “prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađeg sina…” neprestano rasla.

Citat iz djela:

Mileva obožava svoja dva sina, ali ponekad mrzi biti majka. Djeca umjesto radosti, mogu postati teret. U takvim trenucima čini joj se da poput toliko drugih žena plaća preveliku cijenu majčinstva. Premda je njezino odustajanje od bavljenja fizikom bilo uvjetovano psihičkim slomom od kojeg se nije oporavila, premda nije imala snage ni Albertovu podršku da se bori za sebe, odustajanje od karijere i bavljenja djecom ostavilo je u njoj zjapeću prazninu. Svela sam se samo, misli Mileva, svjesna da bi to „samo“ ženama, koje majčinstvo smatraju blagoslovom i uzvišenom dužnošću, moglo zvučati kao omalovažavanje njihova života.

Drakulić; Slavenka: Mileva Einstein, teorija tuga. Zaprešić: Fraktura, 2024., str. 40.

Osvrti članica Kluba:

U spomenutoj knjizi Slavenka Drakulić iznosi veoma autentično gotovo dokumentaristički životni usud prve Einsteinove supruge i majke njegove djece. Stil pisanja joj je vrlo pitak ali i slojevit sa dosta uspješnog psihologiziranja. Iako je priča duboko tragična, tekst nema ni trunka patetike niti pretencioznosti. Književnica je objektivan pripovjedač životne priče uz neizostavnu dozu empatije. Izvrsno iznosi ljudske slabosti i moralna posrnuća glavnih likova kao i tragedije teških fizičkih i psihičkih bolesti. Preporuka: čitati!

                                                                                                              Jadranka Knežević

Uvijek se čudimo kad o nekomu o kome smo slušali čitav život kao o geniju, što i je, saznajemo kakav je bio kao stvarna osoba sa svim manama i manje lijepim i istaknutim osobinama. Ovdje neću ocjenjivati njegove postupke ili ono što je njegova supruga proživljavala niti osuđivati njene odluke, život i okolnosti. Žao mi je što je, kao i mnoge sposobne i inteligentne žene, proživljavala takav život. Knjiga mi je na momente pomalo nezanimljiva. Suosjećam s njom no neću na tome temeljiti svoju ocjenu. Vjerujem da je autorica, osim što je očito uspjela doći do originalnih pisama, pokušala razumjeti i što je Mileva proživljavala kao zanemarena i odbačena supruga, majka, žena, znanstvenica. Svakako težak i žalostan život.

                                                                                              Mihaela Kuhner Grubić 

Oživotvorivši lik Mileve Einstein, Slavenka Drakulić je raslojila bolnost i tugu zbog izgubljenog odnosa, prošavši u Milevinim mislima kroz duboku povrijeđenost, gubitak nade, beskrajnu usamljenost i konačnu predaju braka. Mileva progovara o poziciji ” žene u sjeni”, šepave znanstvenice koja omogućuje uspjeh geniju, ali joj se zasluge nikada ne priznaju, koja pritom gubi i samu sebe. Donosi sve slojeve tuge majčinstva zbog gubitka djeteta, pogođenost mentalnom bolesti najbližih prvo sestre pa mlađeg sina i konačno svoje vlastite.

” Uhvatit ću se za štap, pomisli. Tako je, od sada će se oslanjati na štap kojem se toliko odupirala. Držat ću se čvrsto za njega. Došlo je vrijeme za to.”

Oslonac, štap ili rame, omogućuje da tugujemo i zacijelimo kroz suze.       

                                                                                                            Jasminka Horvat

Citiram : “Autorica iz naoko banalnih ožiljaka, skrivenih u tamnim dubinama ljudskog bića, izvlači univerzalna značenja i pritom ukazuje na krhkost ženskog identiteta u trenutcima kada odustaje od sebe i podčinjava se drugome”

Knjiga je bolno svjedočanstvo Albertova i Milevina bračnog, kao i poslijebračnog života, a u kojemu je on opušteno egocentričan, zbog važnosti koju mu pridaje svijet, a na osnovu njegovih postignuća, dok se ona cijelo vrijeme bori protiv njega, protiv sebe i protiv tog svijeta koji Alberta uglavnom obožava i neprestano se uvjerava kako nije kriva za strašne i teške stvari koje im se događaju u obiteljskom životu. Ona pritom većinu vremena nastoji zatomiti svoje osobne frustracije, potencira svoj osjećaj odgovornosti za mnoštvo stvari (za napuštanje kćeri, za sinovljevu psihičku bolest, za otuđenje starijeg djeteta i njegovo predbacivanje za nezdrave obiteljske odnose), pritom često potiskuje u sebi svoja nezadovoljstva, strahove, tuge, kao i svoj bijes i šuti.

Osobno mi je jedan od težih momenata u knjizi omalovažavanje njezina fizičkog izgleda, kao i situacije u kojima se ljudi koji su vjerojatno mnogo manje vrijedni od nje njoj izruguju i to samo iz razloga što je drugačija od njih, što živi drugačiji život i što želi neke stvari i neka iskustva koja su drugačija od onih očekivanih (za pripadnicu ženskog roda). Smatram da je to neprihvatljivo i neopravdano, a tako je često usmjereno protiv drugačijih, protiv onih koji su u manjini. Kao žena ona se dokazala i svojim angažmanom tijekom pomaganja Albertu da objavi neke svoje radove i da potvrdi neka svoja istraživanja odnosno hipoteze i ni u kojem slučaju nije mu inferiorna . Na našu veliku žalost (nas, žena) prilike su bile takve da je ona morala ostati u sjeni kako bi se on mogao istaknuti.

Kada bismo mogli reći da je danas drugačije bilo bi to lijepo, ali i u modernom vremenu često se događa da se muškarcima pridaje veće značenje, a žene se smatra praznoglavim lutkama, čija je glavna uloga biti samo ukras, ili biti samo domaćica i majka.

Kada ona komentira svoje majčinstvo kaže kako se svela samo na to da je majka, i nije time zadovoljna, ali ne zato što bi onim ženama koje majčinstvo smatraju blagoslovom i uzvišenom dužnošću htjela umanjiti vrijednost i omalovažiti ih nego samo zato što zna da je ona sposobna i za brojne druge stvari, za akademska postignuća, no žene su onemogućavali da ostvare svoj puni potencijal i često im nisu dane jednake prilike kao i muškarcima. One su se morale odlučiti hoće li biti kod kuće i brinuti se za obitelj ili će se baviti nečim drugim. Mileva je željela i jedno i drugo ali joj je to uskraćeno. Roman je izvrstan, a Teorija tuge je bolno prikladan naslov.

Natalija Bajer

Idući susret održat će se 26. 11. 2026. u 19 sati, a čitamo roman francuskog autora Édouarda Louisa Raskrstimo s Eddyjem.