+385 (0)33 721 415
+385 (0)99 383 8112
Pon - pet: 7:30 - 19:30
Sub: 7:30 - 13:00
info@knjiznicavirovitica.hr
Profesor Marko Alerić predstavio „Pravo na jezik” pa upozorio na pogreške u medijima: „Kao da se uopće ne gleda što je napisano”
14. studenoga 2026.

U Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica u petak, 13. studenog, gostovao je Marko Alerić, predstojnik Katedre za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali i poznato TV lice koje u emisijama poput Dobro jutro, Hrvatska gledateljima tumači sve nedoumice vezane uz hrvatski jezik. Uz mnoge druge titule stoji još jedna, posebno zanimljiva – profesor Alerić lektor je svih pitanja u kvizovima koji se prikazuju na Hrvatskoj radioteleviziji.
SLOŽENA PITANJA OBJAŠNJAVA STRUČNO I RAZUMLJIVO
Predstavljajući monografiju Pravo na jezik, Alerić istražuje odnos između materinskog govora, standardnog jezika i temeljnog prava svakog čovjeka – jer pravo na jezik nije nametnuta obveza koja prisiljava i obvezuje. Složena pitanja objašnjava stručno i razumljivo, stoga je monografija namijenjena širokoj čitateljskoj publici.
U knjizi navodi sličnosti i razlike između hrvatskih mjesnih govora te hrvatskoga standardnog jezika, čime pomaže u razumijevanju hrvatskoga jezika kao cjeline koju čine svi hrvatski govori, dijalekti, narječja i standardni jezik.
– Vrlo je lijepo kada i u manjim mjestima možemo govoriti o hrvatskom jeziku. Naime, to je moja opsesija, volim hrvatski jezik i knjiga koju večeras predstavljam je moja autorska knjiga u kojoj sam promišljao o tome što za nas jezik znači, kako njime ovladavamo i s kojim se sve jezicima susrećemo tijekom svoga života. Najprije s onim koji je povezan s našom užom društvenom zajednicom, koji zovemo materinskim govorom u užem smislu, a onda se tijekom sustava obveznog školovanja i u životu susrećemo s drugim jezikom koji zovemo hrvatskim standardnim idiomom ili zavičajnim jezikom u širem smislu – uvodno objašnjava Alerić.

ŠTO JE S GOVOROM NA PODRUČJU VPŽ?
Pravo na jezik podrazumijeva pravo svake i uže i šire društvene zajednice na to da svoj komunikacijski sustav oblikuje u skladu sa svojim potrebama, da ga naziva imenom koje mu je nadjenula, da njime oblikuje i prenosi vlastiti identitet te vlastite posebnosti, tvrdi Alerić.
Shodno tome, upitali smo ga što misli o našem lokalnom govoru, posebice zbog činjenice da se na području Virovitičko-podravske županije čuje i „što?“ i „kaj?“.
– Mi uvijek kažemo da zavičajni govori, odnosno organski idiomi, mogu biti više ili manje slični hrvatskom standardnom jeziku. Vaš govor je vrlo blizak standardnom idiomu, tako da je manje onoga čime treba ovladati i to treba svakako uvijek prepoznati kao prednost, ali nikako ne smijemo zaboraviti da ne postoji ni jedan mjesni govor koji bi bio potpuno izjednačen sa standardnim idiomom, tako da uvijek ima područja kojima trebamo ovladati – zapaža profesor.

ZABRINUT STANJEM U HRVATSKIM MEDIJIMA
Neizbježno je bilo i pitanje stanja s pravopisom i gramatikom u hrvatskim medijima. Kao netko tko proučava medijske natpise, čita novinarske tekstove i tumači ih široj javnosti u različitim emisijama, Alerić ističe kako mjesta za napredak – uvijek ima, ne skrivajući vlastitu zabrinutost.
– Treba razlikovati govorenu i pisanu jezičnu upotrebu. Sigurno je da je govor spontan i da je proizvodnja govora gotovo istodobna s proizvodnjom riječi, pa trebamo razmišljati gotovo u isto vrijeme o tome što govorimo i kako to oblikujemo, tako da se prirodno u govoru javljaju i veće poteškoće – kaže.
– Međutim, kada je riječ o pisanom tekstu, onda gotovo da ne mogu odobriti sve pogreške koje se javljaju i zaista sam zabrinut. Čini se kao da je ponekad tolika težnja za objavljivanjem, da se uopće ne gleda što je napisano. Svakako treba biti svjestan toga da je ovladavanje jezičnim djelatnostima (slušanjem, govorenjem, čitanjem i pisanjem) cjeloživotna aktivnost i da u bilo kojem trenutku možemo i trebamo nastojati biti bolji, tj. ovladavati onime čime nismo još ovladali. Nitko ne može biti bolji u govorenju ako ne govori. Nitko ne može biti bolji u pisanju ako ne piše – zaključuje.
Naposljetku, profesor naglašava kako je iznimno važno imati nekoga tko će nas upozoriti na pogreške, neku vrstu nadzora – poput nezamjenjivih lektora u redakcijama.
(icv.hr, dj, foto D. Jagarinec)







