23. susret Čitateljskog kluba književnih klasika

14. svibnja 2026.

Na 23. susretu Čitateljskog kluba književnih klasika razgovarali smo o drami španjolskog autora P. Calderona de la Barce: Život je san. Djelo se svojim bezvremenskim temama pokazalo izvrsnim za opsežnu i dinamičnu diskusiju.

Citat iz knjige:

…samo sanjati već je dosta,

jer sanjajući spoznao sam

da svaka sreća čovjekova

nestaje kao pusti snovi.

I zato hoću da poživim

i da u dobro iskoristim

sve dane svoje, dok mi traju;

a slabosti nam oprostite,

jer duše vrle i čestite

uvijek s veseljem opraštaju.

I ovaj puta osvrti naših vrijednih članova:

“Život je san” jedna mi je od najdražih starijih drama i može se reći da mi se ‘zapekla’ u umu još u gimnaziji na satovima književnosti prof. Kos, a ljubav prema njoj povećala se na kazališnim kolegijima pokojne prof. Mire Muhoberac koja nas je cca 2010. godine vodila na Gavellinu izvedbu u kojoj je Sigismunda utjelovio sjajni Franjo Dijak. Snažna je to drama koja se bavi i ljudskom sviješću, propitivanjem samih sebe o tome je li istina ono što vidimo. Ima u njoj i praznovjerja, iz aspekta psihologije i pedagogije moglo bi se govoriti i o tome kako vlastitim strahovima možemo uništiti svoju djecu. Riječ je tu i o Sigismundovoj sudbini i iznevjeravanju čitatelja (koji podsvjesno vjeruje da bi on mogao uspjeti i biti dobar čovjek, vladar te pobijediti vjerovanja i život koji mu je otac namijenio iz sebičnosti), moglo bi se govoriti i o ideji dobra i zla u kojoj se pojavljuju dobar i zao vuk (kojeg vuka hraniš?). U svakom slučaju, volim! I za kraj meni najdraži stihovi koje sam memorirala: “Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje. Prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan jer sav život, to je san, a san su i sami snovi.”

                                                                                                                                          Marina Mađarević

„Život je san kompleksno je djelo koje će većem dijelu suvremenih čitatelja na prvo čitanje izgledati zastarjelo i pregaženo vremenom. I sam sam bio taj čitatelj. U drugome razredu gimnazije, kada je djelo propisano kurikulumom kao lektira, bilo mi je jako teško probijati se kroz dijaloge, monologe, solilokvije ovoga dramskoga teksta. Velik broj likova, ljubavnih trokuta, stvari iz onoga vremena koje su suvremenom čitatelju bačene pred oči bez konteksta…

Sada, kada sam, kao maturant, pročitao ponovno ovaj dramski tekst, gledam potpuno drugačije na samo djelo. Život je san je poetsko-filozofska drama koja obrađuje teme koje su i danas potpuno suvremene. Koliko smo puta odbacili odgovornost jer je najlakše reći da je nešto ,,sudbina”? Krojimo li sami sudbinu ili je netko iznad nas kroji? Živimo li vječno? Možemo li ikada u potpunosti prihvatiti smrt koja će nas na kraju neminovno dočekati? Sve su to pitanja koja su ljudi oduvijek postavljali, tako i danas, ali možda na malo drugačiji način. Barokni jezik drame također je kompleksan; paradoksi i antiteze se nižu…Ima li kraja tom vječnom propitivanju? Možda dramaturgija Calderona de la Barce nije najintrigantnija poput Čehovljeve, Shakespeareove ili Krležine, ali u sebi sadrži suvremene teme, što dovodi do zaključka kako se radi o bezvremenski relevantnom tekstu. Nažalost, imam osjećaj kako su inscenacije Calderonove drame u europskome teatru vrlo rijetke. Oštrouman redatelj i pametne dramaturške intervencije, koje su nužne za uspjeh ovakve priče na sceni u 21.st., mogle bi stvoriti antologijsku predstavu.“

                                                                                                                                              Niko Abramović