Božica Jelušić: Neke moje žene, prikaz

Nakon 30 godina Božica Jelušić s police u knjižnici ponovo uzima „Zrelo doba“ Simone de Beauvoir i zaključuje da tu knjigu tri desetljeća nitko drugi nije ni pomaknuo s njezina mjesta – u knjizi je ulaznica za Postojnsku spilju koju je tamo ostavila prije 30 godina i još je nerazrezano posljednjih pedesetak stranica, koje tada nije uspjela pročitati do kraja. „No, toliko o tome, koliko ljudi zaista čitaju i čitaju li prave stvari“, lakonski komentira književnica u svom eseju „Beauvoir ili ono što pisac jest“, da bi se posvetila liku i djelu osobe koja „i nakon stotinu i kusur godina od rođenja, ostaje svjetionikom slobodne misli.“

Simone de Beauvoir jedna je od petnaest pjesnikinja, slikarica, pjevačica, umjetnica i avanturistkinja koje je Božica Jelušić uvrstila u svoju knjigu eseja „Neke moje žene“. Izbor je to osoba u čijem je djelu i sudbinama autorica nalazila nadahnuće, uz konciznu argumentaciju razumijevanja i naklonosti te imaginarni dijalog. Osim Simone de Bouvoir, izbor redom obuhvaća sljedeća imena: Frida Kahlo, Ana Ahmatova, Marina Cvetajeva, Juliette Greco, Amelia Earhart, Ivana Brlić Mažuranić, Bronislava Wajs Papusza, Vesna Parun, Marguerite Yourcenar, Anaȉs Nin, Sylvia Plath, Arijadna Efron, Emily Dickinson i Virginia Woolf. Već po popisu petnaest žena – među kojima su dvije hrvatske književnice, Ivana Brlić Mažuranić i Vesna Parun – jasno je da su navedena imena životni izbor autorice, nastao kroz osobno preispitivanje, dugogodišnje istraživanje i posvećeno čitanje i zapisivanje, kako bi svaki od eseja bio dostojan osobe kojom se bavi. Mimo trenutne popularnosti i odobravanja publike, autorica je petnaest biografija upotpunila malo poznatim detaljima, povijesnim kontekstom i osobnim stavom, uz generalni zaključak da je za stvaralaštvo uvijek bila potrebna žrtva i da snažna individualnost i vrhunski talent nisu podrazumijevali i lagodan život. Što je odredilo Fridinu životnu strast? Zašto bi zbog Juliette Greco otišla u Pariz da joj opere prozore, „ja, koja toliko prezirem gubitak vremena na trivijalne stvari“? Kako je svakoga od nas Ivana Brlić Mažuranić barem jednom ispisanom stranicom istinski ohrabrila i usrećila?

Pedesetak kartica eseja o velikim ženama i njihovoj „kondorskoj visini“ nastajalo je desetljećima. Nekoliko eseja objavljeno je 1990. godine u Vjesnikovu kulturnom prilogu „Panorama subotom“. Uz neke od njih dodana je pjesma pod pseudonimom Flora Green. Neki su pak ilustrirani portretima koje je rukom crtala sama autorica, kao što crtežima ilustrira i svoje bilježnice. Svaki od eseja na svoj način osvjetljava dio povijesti krajem drugog tisućljeća i život snažnih žena kojima su zajednički bili visoki kriteriji koje su postavljale same sebi, bez obzira na podršku okoline, ili pak njezin izostanak.

Kao anglistica i prevoditeljica poezije s engleskog, petnaesti esej Božica Jelušić posvećuje Virginiji Woolf. Pod naslovom „Anđeo u spavaćici“ u nekoliko je cjelina opisano spisateljsko i nakladničko djelovanje Virginije Woolf, koja se veže uz knjige „sklanjajući se tako u jedini svijet koji razumije i poznaje“. Na samom kraju je „Orlando“ djelo koje „dosljedno razvija i uslojava tezu (…) po kojoj je veliki umjetnik androgin;, a normalno i zadovoljavajuće stanje je kad oba spola surađuju na duhovnom planu i žive u skladu“.

Relevantan izbor osoba koje su blistale u svom vremenu i osvijetlile budućnost; književni autoritet Božice Jelušić, rječnik, stil i stav kojim u svojim esejima postiže vjeran odraz životne energije povijesnih osoba o kojima piše te činjenice iz opće kulture koje čitateljima mogu biti i poticaj za daljnja čitateljska istraživanja i potragu za duhovnim uzorima i sugovornicima, čine ovu knjigu jedinstvenom i nezaobilaznom.

Sandra Pocrnić Mlakar, urednica